indukcija (lat.), uvođenje, navođenje na nešto. 1. log Metodološki postupak zaključivanja kojim se od pojedinačnih ili posebnih činjenica donosi opći sud (suprotno → dedukcija). Zasniva se na generalizaciji da pojedini članovi jedne vrste, predmeta ili pojava imaju opća svojstva, iz čega se onda zaključuje da takva svojstva imaju svi. Razlikuju se potpuna i., kod koje je poznat broj svih pretpostavaka, i nepotpuna i., kod koje se zaključak donosi iz ograničenog broja činjenica. Potonje spoznajne vrijednosti i. otvorio je D. Hume, a u novije vrijeme i. je osporavao K. Popper. 2. fiz Proces u kojem se proizvodi promjena ili stanje na objektu ili u polju. Kod elektromagn. indukcije proizvodi se u el. krugu elektromotorna sila (EMS) suprotnog smjera od izvora EMS-a ako se mijenja gustoća magn. toka (magn. indukcija, oznaka B, jedinica tesla). Može biti u istom el. krugu (samoindukcija) ili na drugome krugu (međusobna i.). Elektrostatska i. jest pojava odvajanja pozitivnih i negativnih naboja (tj. stvaranje polova) na površini vodiča koji se nalazi u elektrostatskom polju. Još se naziva i influencija. 3. med Uvođenje u stanje anestezije. 4. Pojačano stvaranje određenog enzima kao odgovor na specifični podražaj. Inducirati 1. Uvoditi; potaknutu (npr. inducirani porođaj). 2. Izvesti zaključak temeljem indukcije. 3. Proizvesti struju s pomoću el. indukcije.