instrumentacija 1. Slaganje, usklađivanje i povezivanje pojedinih glazbala i grupa u skladanju djela za veće glazb. sastave. Izraz Instrumentirung prvi je put objavljen 1807. u glazb. leksikonu Kurzgefasstes Handwörterbuch der Musik H. Ch. Kocha. Jači razvoj započeo je osamostaljivanjem orkestra u glazb. baroku, razvoj teče do danas, svako od proteklih stilskih razdoblja udarilo joj je svoj pečat, o njoj je napisano mnogo priručnika (među njima posebno mjesto i značenje pripada djelu Grand traité d’instrumentation et d’orchestration moderne H. Berlioza iz 1844). Pri instrumentaciji/orkestraciji odlučujući su čimbenici: tehn. i izražajne mogućnosti pojedinih glazbala (tonski opseg, boja, karakter tona, promjene u registrima, specifičnost zvuka i prikladnost za povezivanje sa zvukovima drugih glazbala. 2. Preradba skladbe za orkestralna djela prvotno namijenjenih nekom drugom sastavu ili pojedinačnom glazbalu (glasovir, orgulje, gudački kvartet).