inteligencija (lat.) 1. psihol Sposobnost praktičnog snalaženja u novim prilikama. Razlikuje se od nagonskih oblika prilagodbe, te od navika, vještine i znanja, mada o njima djelomično ovisi. U pogledu prir. inteligencije postoje dvije gl. teorije. Prema jednom shvaćanju ona je jedinstvena opća sposobnost, dok je po drugome rezultat većeg broja specifičnih sposobnosti, kao npr. sposobnosti dedukcije, integracije i sl. I. se razvija tijekom prvog razdoblja života, a svoj puni razvoj doseže između 14. i 18. godine. Kvocijent inteligencije (engl. IQ), brojčano označavanje inteligencije pojedinca. Mjeri se na osnovi reakcija koje ispitanik daje u nizu posebno odabranih standardiziranih testova. Karakteristika je testova da su zadaci različiti po svojoj težini kako bi se s pomoću njih mogla odrediti inteligencija osobe, a ispitanik ih rješava na osnovi razumijevanja, inventivnosti i kritičkog mišljenja. Rezultat takva testiranja uspoređuje se s rezultatom reprezentativnog uzorka. Znanstv. ispitivanje inteligencije datira od 1905, kada su A. Binet i T. Simon izradili prvu mjernu ljestvicu inteligencije za djecu. Danas postoji nekoliko tisuća skupina testova za ispitivanje inteligencije. 2. Skupni naziv za pripadnike visokoobrazovanog društv. sloja; u širem smislu obuhvaća članove društva s višim obrazovanjem; u užem smislu obuhvaća one, koji kreativno razvijaju znanstv., umj. ili kult. djelatnost; društv. sloj koji živi od intelektualnog, tj. stvaralačkog rada. Humanistička inteligencija, skupina kojoj pripadaju humanistički obrazovani pojedinci. Tehnička inteligencija, skupina tehnički visokoobrazovanih profesionalaca.