iranski jezici, podgrana u indoiranskoj grani indoeuropske jezične porodice.
Stari iranski jezici jesu staroperzijski (poznat po tekstovima iz ←VI–←IV. stoljeća), avestijski, jezik Aveste, zbirke knjiga Zaratustrine vjere (zapisano od ←III–VII. stoljeća; najstariji dijelovi nastali u ←II. tisućljeću), medijski (poznati zapisi samo pojedinih riječi i imena), skitski (jezik skitsko-sarmatskih plemena sjeverno od Crnoga mora pa na istok, ←VIII–←VII. stoljeće do IV–V. stoljeća, poznati zapisi samo pojedinih riječi i imena). Srednji iranski jezici jesu srednjoperzijski (tekstovi iz III–VIII. stoljeća), partski (tekstovi iz ←I. tisućljeća), sogdijski (na svilenom putu, tekstovi iz VII–X. stoljeća), horezmijski (tekstovi iz ←III/II. stoljeća do III/IV. stoljeća i iz VIII. stoljeća te zapisi pojedinih riječi i rečenica iz XIII–XIV. stoljeća), sakanski (hotanosakanski, tekstovi iz I. tisućljeća), baktrijski (tekstovi iz II. stoljeća) i alanski (nastavak nekoga skitskog dijalekta, slabo poznat).
Novi iranski jezici jesu sjeverozapadni (kurdski, zaza, tališki, gilanski, mazanderanski, gurani, baluči, ormuri, širaski itd.), jugozapadni (perzijski, dari, tadžički, tatski i dr.), sjeveroistočni (osetski i jagnopski) i jugoistočni (pašto, mundžanski, šugnansko-rušanski jezici, vahanski, jazgulamski i iškašimski).