jekavski govori (ijekavski govori), naziv za one govore dijalekata štokavskoga narječja u kojima je prahrvatski glas ě (preko dvoglasnika tipa eĺ) odražen (te bi promjene bile u XIV. st. ili nešto prije) u kratkim slogovima kao je i u dugima kao dugo dvoglasno /ie/ (ili što slično, npr. je, danas rijetko kao dvosložno ije, no čega pak ima u nekim govorima i više), s ponekim izuzetkom. Ovi dijalekti srednjojužnoslav. dijasistema imaju jekavske govore ili su u cjelini jekavski: istočnohercegovačko-krajiški, zetsko-južnosandžački, istočnobosanski. Prvi se govore u velikim dijelovima Slavonije i Baranje, na Žumberku, u Banovini, na Kordunu, u Lici, sjevernoj Dalmaciji, na jugu Dalmacije, na dubr. području (dubrovački je dijalekt po postanju zapadnoštokavski), na većem dijelu zap. Bosne, u ist. Hercegovini, na istoku Bosne, na sjeveru i zapadu Crne Gore i na jugozapadu Srbije. Drugi se govore na jugu i istoku Crne Gore (među njima je bokeljski, za koji je moguće da je bio na međi između zap. i ist. štokavskoga), u Sandžaku u Srbiji i na dijelu sjevera Kosova. Treći se govore na istoku srednjega dijela Bosne (od Trebave i Majevice na sjeveru do Sarajeva i luka Neretve na jugu). Hrv. standardni jezik nastao je ugl. na temelju štokavskome jekavskome, i on je jekavskoga izgovora, s kratkim je i s dvoglasom (diftongom), jednosložnim /ie/ (u pismu troslov ije), s rijetkim dvosložnim izuzetcima (dvije /dvije/), također i s i u nekim oblicima (npr. dio:dijela /diela/, vidio:vidjela) i 0 (bregovi:brijeg /brieg/, vremena:vrijeme /vrieme/). Dvosložni izgovor troslova ije (kao /ije/) stilski je obilježen.