Justinijan I. Veliki

Justinijan I. Veliki na mozaiku, Ravenna, crkva San Vitale
Justinijan I. Veliki (Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus), bizantski car (Taurezij, oko 483 – Carigrad, 14. XI. 565). Nećak i nasljednik cara Justina I.; vladao od 527. Nastojao obnoviti nekadašnje jedinstvo Rimskoga Carstva, kojemu bi se sjedište nalazilo u Carigradu; imao vrsne vojskovođe Belizara i Narzesa, pravnika Tribonijana te upravitelja financija Ivana iz Kapadocije. Unutarnje sukobe carigradskih stranaka “plavih” i “zelenih” težio riješiti istupanjem protiv obiju struja, što je izazvalo pobunu zvanu Nika (532), koju je ugušio Belizar. Uspješno ratovao osobito na Zapadu: Belizar je osvojio vandalsku državu u sjevernoj Africi (534); u dugotrajnom ratu (535–55) Belizar i Narzes srušili su ostrogotsku državu i pripojili je Bizantu. Na Istoku morao se Perzijancima obvezati na plaćanje danka. U gospodarskoj politici težio održati srednji i mali posjed. U zborniku Corpus iuris civilis kodicifirao rimski pravni sustav; na crkvenom području provodio ideju carske autokracije. Raspustio filozofsku akademiju u Ateni smatrajući je ostatkom poganskih tradicija. Njegova vladavina značila je razdjelnicu u povijesti Istočne rimske države kojoj je, ne prekidajući rimske tradicije, započeo davati i bizantska obilježja. Važan je utjecaj imala i njegova supruga Teodora. U vrijeme Justinijanove rekonkiste pod bizantsku vlast dospjela je (535) Dalmacija. Tijekom njegove vladavine sagrađen je sustav utvrda duž istočnojadranske obale i na otocima (limes maritimus), podignut velik broj sakralnih zdanja (dubrovačka katedrala, porečka Eufrazijana i dr.). Sredinom VI. stoljeća Slaveni (zajedno s Avarima) probijaju bizantsku obranu u Panoniji te se u njoj postupno naseljavaju.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: