katolička obnova

katolička obnova, nastojanje Katoličke crkve za unutarnjom duhovnom obnovom u vrijeme razvoja reformacije kroz XVI. i XVII. st. Pojam se često u historiografiji, osobito protestantskoj, poistovjećuje s protureformacijom. Prvi pokušaj reforme Crkve na početku novovjekovlja čine razni laički pokreti od XV. st. (Devotio moderna, skupine u Italiji), nastojanja redovnika i reformski sabori. Prijelomni poticaj ostvario je → Tridentski sabor (1545–63) svojim odredbama (definicija vjerskih istina, osobito spornih s reformatorima, precizni propisi za biskupe, župnike i dr.) i smjernicama. Glavni su nositelji katoličke obnove novi crkveni redovi (isusovci, kapucini, pijaristi i dr.) i mnoge istaknute ličnosti prelata i propovjednika (sv. Karlo Boromejski, sv. Filip Neri i dr.), dok je najizrazitiji odraz našla u umjetnosti i književnom stilu baroka.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: