kazalište u Hvaru
kazalište, elizabetansko kazalište Globe
kazalište, Marcelovo kazalište u Rimu
kazalište, unutrašnjost Boljšoj teatra u Moskvi
kazalište HNK u Zagrebu
kazalište (teatar), zgrada ili mjesto gdje se izvode umj. predstave, napose drama, opera i balet; ustanova ili skupina umjetnika udruženih radi izvođenja predstava; sama umjetnost pisanja, režiranja, glumljenja, plesanja, sviranja, uprizorenja i izvođenja predstava. Počeci k. vezuju se uz svečanosti i kultove pojedinih božanstava (npr. dionizijske svečanosti), te još prije, uz magijske obrede s molitvama, pjesmom i glazbom. U klas. doba velikih grč. dramatičara, Eshila, Sofokla i Euripida, već je posve definirana osnova dramskoga k., s glumcima koji mijenjaju likove maskama, te zborom koji tumači radnju. Prva se grč. kazališta grade amfiteatralno, povišenjem redova sjedišta za publiku, šireći se polukružno do 3/4 od širine mjesta izvođenja predstave (orkestra), koje se poslije uređuje i kamenom gradnjom (scena), uz naprave za podizanje i spuštanje glumaca s krova (deus ex machina). Taj se tip k., uz preinake i građev. dorade, proširio cijelim područjem grč.-rim. kult. utjecaja, te se gradi u svakom značajnijem gradu, uključujući i provincijalne (u Hrvatskoj: Pula, Solin, Vis i dr.). U sr. vijeku klas. k. posve zamire, ali se javljaju glumačke družine (histrioni) koje izvode razne igre i predstave po sajmištima, poslije i u dvorcima, a na drugoj strani uprizoruju se i razne teme iz bogoslužja koje izvode i klerici (npr. mirakuli, čuda svetaca, pasije, misteriji i dr.). Profani vid k. profesionalizira se zarađujući po sajmištima, gostionicama i dr., prikazivanjem šaljivih i zabavnih zgoda iz pučkog života. Jačanjem bogatstva i kult. potreba dvorova sami plemići se zabavljaju izvodeći razne predstave, npr. među njima popularne komedije o gluposti seljaka. Obnovom zanimanja za antiku, u renesansi se opet počinju graditi k. u bogatim gradovima (Vicenza, 1584); s gradnjom Teatra Farnese u Parmi (1618), k. utemeljuje svoj kasniji barokni oblik, a gradnjom k. za Cameratu Fiorentinu u Firenci (1598), kazališta se prilagođuju i potrebama opere; rana je pojava u Hrvatskoj izgradnja k. u Hvaru (1612). Pučko k., commedia dell arte, izvor je kasnijih drama koje s Molièreom ostaju aktualne do danas. Osim Italije i Francuske, kazališta os. niču u Engleskoj, gdje se koncem XVI. st. u Londonu grade tri velike kaz. zgrade ugl. s profesionalnim ansamblima. U razvoju dramaturgije napušta se aristotelijansko jedinstvo radnje, vremena i mjesta, a tada rođeno šekspirijansko kazalište postaje poprište žive umjetnosti koja ispunjava i današnji smisao kazališta. Sama kaz. umjetnost razvija se univerzalno, izvođenjem popularnih tekstova i autora širom Europe (npr. frančezarija po uzoru na Molièrea u Dubrovniku), gostovanjima pojedinih ansambala izvan vlastitih zemalja (npr. engleskih na kontinentu, nakon zabrana u doba Cromwella, ili talijanskih koja u Francuskoj i drugdje stvaraju i tip tzv. talijanskog teatra). Vezano uz razvitak os. književnosti i glazbe, u pojedinim zemljama razvija se i kaz. umjetnost, a s usponom građ. kulture i nac. bogatstva utemeljuju se i tzv. nacionalna kazališta, redovito u reprezentativnim zdanjima; takva su poznata kazališta Comédie-Française u Parizu, Covent Garden u Londonu, Burgtheater u Beču, Boljšoj teatr u Moskvi, Teatro alla Scala u Milanu, Metropolitan u New Yorku i mnogobrojna druga. U Hrvatskoj, osim HNK u Zagrebu, djeluju i nac. kazališta u Splitu, Rijeci i Osijeku. Uz velika k. u svim većim gradovima danas djeluju mnogobrojna manja i specijalizirana k. lutaka, pantomime, plesna k. i dr., a ovisno o umj. tendencijama i usmjerenjima javljaju se i posebne vrste k. kao što su teatar apsurda, k. okrutnosti, živi teatar i sl., te u okvirima raznih kaz. teorija i interesa, za k. se rabe i nekonvencionalni prostori, stare tvrđave, urbani ili prir. ambijenti, tvorničke hale i dr.