keramika, bilikum
keramika, pećnjak tvornice Kallina,
Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
keramika, H. Salvaro Termifon
keramika, keramičke pločice iz Toleda u Španjolskoj
keramika, etrurska amfora
keramika, dio sarkofaga Mehmeta I., Bursa
keramika, vrč s pladnjem, Obrtna škola 1887, oslikala S. Zapletal
keramika (grč. lončarska vještina), skupni naziv za proizvode izrađene od gline, kaolina i vode otvrdnute pečenjem. Proizvode dijelimo na: grubu keramiku (opeke, crjepovi, glinene cijevi, ploče za podove i zidove i drugi građev. materijal) i finu keramiku: majolika ili fajansa, kamenina, kamenjača i porculan (proizvode čiste i primijenjene umjetnosti koje razlikujemo prema sastavu i kvaliteti gline, načinu obrade i stupnju pečenja). Predmete keramike oblikujemo građenjem od glinenih valjušaka, modeliranjem, izvlačenjem na lončarskom kolu te utiskivanjem ili lijevanjem u kalupe, a peku se u zatvorenim pećima na visokim temperaturama. Keramika se dekorira urezanim ili utisnutim ukrasom (rovašenje, utiskivanje žigova, brazdanje), engobom (nanošenje sloja bijele boje ili obojene zemlje; podloga za oslikavanje ili urezivanje crteža sgraffito), reljefnim ukrasima, ocakljivanjem, oslikavanjem i dr. Za bojenje ocakline i oslikavanje, čime se k. urešava nakon pečenja, rabe se ugl. metalni oksidi.
Za pojedina prapov. razdoblja keramičko je posuđe materijal koji daje obilježje pojedinim kulturama (npr. kultura vrpčaste ili češljaste keramike), prati etničke migracije i trg. veze. Lončarsko kolo pojavilo se u ←IV. tisućljeću na Bliskom istoku, a nešto poslije i keramičke peći. Egipat je već u ←II. tisućljeću dosegao vrhunac u proizvodnji posuđa, a Babilonija i Asirija dale su raskošne glazirane i oslikane oplate građevina. Na Kreti su se u ←II. tisućljeću u keramici stvorila najvrjednija djela egejske kulture. Od ←I. tisućljeća Grčka preuzima vodstvo u proizvodnji k., a umjetnici stvaraju mnogobrojna umj. djela (od golemih dipilonski grobnih amfora geometrijskog stila i figuralne plastike, preko vaza s crnim odn. crvenim figurama do gracilnih tangra figura). Njihovu tradiciju nastavljaju Etrurci (bucchero-vaze) i Rimljani koji su radili ugl. crvenu, reljefima urešenu keramiku (terra sigillata), ali ne dostižu grč. kvalitetu. Posebno mjesto u proizvodnji k. zauzima Kina; najbolja djela nastaju u vrijeme dinastije Sung (X–XIII. st.), a za dinastije Ming (XIV–XVII. st.) postižu se najviši dometi u proizvodnji porculana, koji će znatno utjecati na razvoj keramičke proizvodnje u Europi. U Europi se tijekom sr. vijeka izrađuje posuđe lošije kvalitete rađeno bez lončarskoga kola; od XI. st. počinje masovnija izrada posuđa i terakote. Fajansu ili majoliku u Europu, poglavito Španjolsku, prenose Arapi, a osim Italije važna središta proizvodnje fajanse u XVII. st. postaju Holandija (osobito Delft), Francuska i Njemačka. Od poč. XVIII. st. u Europi se zaslugom J. F. Böttgera sve više upotrebljava porculan (Meisen, Sèvres, Beč, Nymphenburg), umjesto jeftinije kamenine koja dolazi iz Engleske (Wedgwood). Tijekom XIX. st. masovno se izrađuje jeftinija k. koja dijelom kopira uzorke s motivima iz ranijih stoljeća. U Hrvatskoj su tijekom XIX. st. poznate tvornice keramike u Rijeci, Krapini, Zagrebu i drugdje.