Silvije Strahimir Kranjčević
Kranjčević, Silvije Strahimir, hrvatski pjesnik (Senj, 17. II. 1865 – Sarajevo, 29. X. 1908). Osnovnu i srednju školu pohađao u Senju, dva mjeseca proveo u senjskom sjemeništu, 1883. u Rimu upisao teologiju na Collegium Germanico-Hungaricumu, koji napušta nakon šest mjeseci. U Zagrebu potom završava jednogodišnju učiteljsku školu, da bi poslije, u nemogućnosti da kao pravaš dobije namještenje u Hrvatskoj, službovao u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevu uređuje časopis Nadu (1894–1903), a poslije postaje ravnateljem Trgovačke škole. Nakon liječenja u Beču umire u Sarajevu 1908. Još kao gimnazijalac javlja se pjesmama u Hrvatskoj vili (1883) i splitskoj Nadi (1883). Prva mu je zbirka Bugarkinje (1885) još pod utjecajima Šenoe i Harambašića te romantičkih pjesnika. Razvoj osebujnoga pjesničkog izraza potvrdit će zbirka Izabrane pjesme (1898), u kojoj na dotad neuobičajen način u domaćoj poeziji progovara o nekim domoljubnim, društvenim, ljubavnim i općeljudskim temama. Sljedeća zbirka Trzaji (1902) i posmrtno objavljena zbirka Pjesme (1909), u kojima prevladavaju sumorni tonovi i životni pesimizam, ali i zahtjev za boljim, potvrđuju ga kao jednog od najboljih hrvatskih pjesnika s kraja XIX. i početkom XX. stoljeća. Pisao je i pjesničku prozu (1912) te književne kritike, autor je libreta za operu Ivana Zajca Prvi grijeh (izvedena 1907), a nedovršeni su mu ostali roman i nekoliko dramskih tekstova. Snažno utjecao na sljedeće naraštaje domaćih pjesnika, a njegovo djelo nezaobilazno je u povijesti hrvatske književnosti.