književnost, ukupnost pisanih djela, dokumenata i spomenika nekog jezika, naroda ili kulture; u užem smislu, umjetnost pisane riječi (lijepa književnost, beletristika) koja se izražava posebnim rodovima i vrstama (poezija, proza, pjesma, roman, drama i dr.); također, djela koja nisu izvorno pisana, ili su naknadno zapisana kao usmena književnost. Pojam se rabi i sinonimno s pojmom literatura – sva djela neke znanosti, struke ili područja interesa.
Književnost se izvorno javlja djelima koja jedinstveno, obično u pjesničkom izrazu, obuhvaćaju opće kozmološke, filoz., mitološke, vjerske, pov. i iskustvene predodžbe i znanja nekoga naroda ili kulture. Prva su takva djela stari mezopotamijski epovi (npr. Ep o Gilgamešu), Biblija, indijske Vede, perz. Avesta i dr. U grč. kulturi najranije dolazi do jasnog razdvajanja književnosti na filoz.-znanstvenu, pri čemu su neka takva djela (npr. Platonova) i najviših umj. vrijednosti, te umjetničku književnosti u užem smislu koja, nakon Homerovih i Heziodovih spjevova, postaje i individualizirana osobnošću poznatih i slavljenih pjesnika (npr. Pindar), dramatičara (Eshil, Sofoklo, Euripid), povjesničara (Herodot). Javljaju se i prve rasprave o pojedinim knjiž. rodovima, vrstama, kategorijama (npr. Aristotel o drami). S antikom, kada se javljaju i roman i kratka priča, kao i razne vrste književnih studija, dovršavaju se osnovni oblici knjiž. proizvodnje. U sr. vijeku značajna je podjela na svjetovnu i crkvenu k., a svjetovna se zatim razvija u skladu s nazorom i stilom epoha u kojoj djeluje. Moderno doba donosi razlikovanje općih knjiž. pravaca (romantizam, realizam, naturalizam i dr.), te sve naglašeniji i slobodniji izraz autora, književnika, pjesnika, s važnom ulogom književne kritike i znanosti o književnosti u određivanju i zagovaranju pojedinih -izama – tipova knjiž. izraza i orijentacija koji se vezuju uz vladajuće teorijske i umj. društv. paradigme (npr. egzistencijalistička, strukturalistička k.). Važnu ulogu igraju i kult. različitosti koje izražavaju pojedine književnosti pa se one dijele i na nacionalne k. (npr. francuska, ruska, njemačka, hrvatska i dr.). Uz autorsku, k. može biti i anonimna, narodna, pučka; prema namjeni može se dijeliti na k. za djecu ili za odrasle; prema usmjerenosti na knjiž. publiku, na popularnu ili umjetničku k.; prema tematici na pustolovnu, ratnu, ljubavnu i sl. Kao umjetnost riječi, univerzalna po tematici, subjektivna po umj. iskustvu, istraživačka po osobitim postupcima uživljavanja, sugestivna po načinu prenošenja i širenja uvida i spoznaja, k. je osobita vrsta umjetnosti, sposobna da preoblikuje, prenosi te riječju izrazi i druge umjetnosti, ili da im i sama bude dio (npr. narativni) koliko je on sadržan i u takvim umjetnostima kakav je film, ali i glazba, ples ili slikarstvo.