knjižničarstvo ili bibliotekarstvo, skup znanstv. disciplina koje proučavaju teoriju i praksu knjižnične djelatnosti; obuhvaća posebno: izgradnju mreže knjižnica, izgradnju knjižničnih fondova, njihovo sređivanje u prostornom i obavijesnom smislu, čuvanje i zaštitu, pružanje informacijsko-referalnih usluga i usluga opskrbe knjižničnom građom te raznolike aktivnosti kojima se razvijaju navike čitanja i korištenja knjižničnih usluga; obuhvaća i povijest knjige i knjižnica. Podučava se na srednjoškol. i visokoškol. razini. Od prvih ozbiljnih nastojanja M. Schrettingera (1772–1851) da se utvrde ishodišta za knjižničnu znanost, pojave prvih stručnih časopisa (Serapeum, Leipzig 1840–70), donošenja prvih zakona u području knjižničarstva poput Zakona o narodnim knjižnicama (Public Libraries Act, 1850), osnivanja prvih knjižničarskih udruženja (→ American Library Association – ALA, 1876), brit. Knjižničarskog udruženja (Library Association – LA, 1877) te Međunar. udruženja knjižničarskih društava (1927) → IFLA, do osnivanja knjižničarskih škola, k. je pratilo promjene u svojem okruženju, povećavajući djelotvornost odgovora na sve složenije zahtjeve korisnika. Knjižnična se znanost istodobno razvijala koristeći se dostignućima drugih disciplina. U Hrvatskoj je od 1928. regulirana obveza polaganja stručnog ispita za osobe zaposlene u knjižnici. Utemeljenjem Katedre za bibliotekarstvo na Filoz. fak. u Zagrebu (1976/77) omogućen je dvogodišnji, od 1986. četverogodišnji studij. Hrvatsko bibliotekarsko društvo (osn. 1940) od 1950. objavljuje stručno glasilo Vjesnik bibliotekara Hrvatske.