komedija (grč.), dram. vrsta koja scenski prikazuje neku smiješnu radnju, odn. na sebi svojstven način interpretira neke strane uobičajenog života, događaja, situacija i njihovih protagonista težeći u prvom redu komičnom efektu. Podvrste k. su komedija karaktera, koja smiješno temelji na tipovima karaktera, komedija intrige, koja se zasniva na zapletu i spletki, komedija situacije, koja počiva ne neočekivanim zapletima, te komedija konverzacije, koja efekt smiješnog izaziva duhovitim dosjetkama i replikama. K. je nastala u ant. Grčkoj i vjerojatno korijene ima u pučkoj lakrdiji, a razvila se iz dionizijskih svečanosti. Najveći procvat doživljava u Ateni, gdje djeluju komediografi Aristofan, Kratin, Krates i Eupolis, a staru atičku komediju karakterizira kor koji predstavlja oblake, žabe, ptice i sl. te oštro i grubo ismijavanje onodobnog polit. i društv. života. U prvoj pol. ←IV. st. razvija se srednja atička komedija (Antifan, Anaksandrid), koja gubi kor, kao i polit. oštrinu, a slijedi je nova grč. komedija (Difil, Filemon, Menandar), koja sadržaje crpi iz svakodnevnog života i oslanja se na intrigu i tipične karaktere. Atičku tradiciju uspješno nastavljaju u Rimu Terencije i Plaut, no s padom Rima zaustavljen je razvoj ant. komedije. Renesansna k. oslanjala se na ant. autore, a vrlo uspješne komade, tzv. commediae eruditae, pišu L. Ariosto (“Cassaria”), B. Dovizi Il Bibbiena (“Calandria”) i N. Machiavelli (“Mandragola”). Od XVI. st. razvija se u tal. književnosti i komedija improvizacije, tzv. commedia dell’arte, koja će poslije utjecati na C. Gozzija i C. Goldonija. Na razvoj eur. komedije posebno će utjecati najveći franc. i jedan od najboljih eur. komediografa J. B. P. Moliere, čiji su se komadi zadržali na pozornici sve do danas. U XVIII. st. u franc. komediji vrlo je značajna i pojava Beaumarchaisa. U španj. književnosti vodeći pisci komedija su Tirso de Molina, Lope de Vega i P. Calderón de la Barca, a u engl. književnosti nezaobilazno mjesto ima W. Shakespeare. Njemu se još pridružuju B. Jonson, R. Sheridan, O. Wilde i G. B. Shaw. U rus. književnosti najistaknutiji predstavnici su A. S. Gribojedov i N. V. Gogolj, a u njemačkoj H. Kleist, J. N. Nestroy i F. Grillparzer. U hrv. književnosti među najbolje komediografe ubrajaju se renesansni pisci N. Nalješković, M. Držić i M. Benetović, zatim M. Stulli, T. Brezovački i J. Freudenreich, te u novije vrijeme M. Begović, P. Petrović Pecija, D. Gervais, F. Hadžić i I. Brešan.