komorna glazba

komorna glazba, naziv za skladbe uglavnom stvarane za manje instrumentalne i vokalne sastave, kod kojih pojedine dionice izvodi samo po jedan izvođač, a svi su izvođači međusobno ravnopravni (ta ravnopravnost omogućuje postizavanje idealne zvukovne ravnoteže). Dionice su također u najvećoj mogućoj mjeri međusobno samostalne, premda u homofonim dijelovima može doći do časovitog podređivanja jednih dionica drugima. Skladbe i sastavi nazivaju se prema broju izvođača/dionica: duo (2), trio (3), kvartet (4), kvintet (5), sekstet (6), septet (7), oktet (8), nonet (9), decimet (10), s pridjevskom oznakom glazbala (gudački trio, kvartet, kvintet; puhački /duhački/ septet, oktet; klavirski trio, kvintet ako je u sastavu klavir), koja pokazuje za kakav je sastav djelo pisano, odnosno vrstu sastava koji ga izvode. Prvi se put spominje u XVI. stoljeću, znatnije je razvijena u baroku kao glazba namijenjena izvođenju u manjim prostorijama feudalnih dvoraca i palača, u odajama velikaša, a ne u svečanim dvoranama. Zlatno doba njezina razvoja bila je bečka klasika, a nastavlja se razvijati do najnovijih vremena, mijenjajući i prilagođavajući svoj komorni stil prema značajkama stilskih razdoblja kroz koja je prolazila. Pridjev komorni u širem se značenju primjenjuje za označivanje manjih sastava izvođača (komorni orkestar, zbor, komorna opera, komorna simfonija) u kojima pojedine dionice izvodi i više izvođača.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: