kontratenor

kontratenor (lat.) 1. U polifonim skladbama od XIV. do XVI. st. dionica kontrapunktski suprotstavljena tenoru. Naziv prvi put u djelima Ph. de Vitryja (1291–1361). Mogao je biti između tenora i diskanta, križati se s tenorom, biti ispod njega, a mogao se izvoditi i instrumentalno. Oko sred. XV. st. razdvaja se na dublji contratenor bassus i viši contratenor altus, čime se stvara četveroglasje. 2. Visoki muški glas s gotovo instrum. čistoćom tona. Omiljen u Händelovo i Purcellovo vrijeme, oživljen u XX. st. zaslugom Alfreda Dellera (B. Britten ulogu Oberona u svojem Snu ljetne noći namijenio kontratenoru).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: