konzistorij (lat.) 1. U Rim. Carstvu, palača ili dvorana u kojoj se sastajalo carsko tajno vijeće. Od Konstantina I. (306–337) počelo se to vijeće nazivati consistorium. Vijeće je raspravljalo o poslovima zakonodavstva i uprave; car je u konzistoriju primao strane poslanike, te davao svečane deklaracije i sl. 2. U Kat. crkvi, zbor svih kardinala s papom, kao najviši kolegij u organizaciji Crkve. Papa se u tajnom konzistoriju savjetuje s kardinalima o važnim crkv. pitanjima i objavljuje imena novih kardinala. U javnom k. sudjeluju i druge pozvane osobe, prima strane poslanike i sl. Naziv i za vijeće kanonika koje pomaže biskupu u upravi biskupijom. 3. U Evangeličkoj crkvi pojam k. ima široku primjenu. Od 1542. savjetodavni organ zemaljskoga gospodina, koji je obavljao na svojem teritoriju crkvenu vlast poput biskupa. Poslije su k. sastavljeni od pravnika i drugih laika i rješavaju stvari iz građ. prava. Nakon 1918. u njem. evangeličkim crkvama organ koji upravlja lokalnim crkvama u crkv. i građ. poslovima. 4. U žid. zajednicama, mjesno ili središnje vijeće, sastavljeno od rabina i članova laika.