koral, detalj antifonara Psaltirum chori, Zadar, franjevački samostan
koral (lat. cantus choralis zborno pjevanje), naziv za jednoglasno starokršć. pjevanje, koje je u IV. st. kodificirao milanski biskup Ambrozije (→ ambrozijansko pjevanje), a na prijelazu V/VI. st. papa Grgur Veliki, te za njem. protest. popijevke što su ih stvorili. Gregorijanski k. službeno je liturgijska glazba Kat. crkve. Upotrebljava se kod svečanih misa i drugih obreda, izvode je službenici oltara, pjevački zbor i vjernici. Prema namjeni napjevi se dijele u 4 skupine: 1) za izvođenje u nedjelje i dane u tjednu kada se ne slave posebne svetkovine; 2) za blagdane Gospodnje i Sv. Trojstva, Božić, Uskrs i sl.; 3) za blagdane pojedinih svetaca, Bogorodice, sv. Petra i Pavla i dr. i 4) za svetačke blagdane (apostoli, mučenici, djevice) sa zajedničkim obrascem tekstova i napjeva. Tekstovi gregorijanskih napjeva najčešće su iz psalama, pa izvanbiblijski tekstovi u ordinariju mise (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei), srednjovj. stihovi u himnama i sekvencama, a polupjesnički u Marijinim antifonama. Prema odnosu teksta i glazbe, gregorijanski se napjevi dijele na: silabičke (na jedan slog teksta dolazi redovito samo jedan ton); neumatske (jedan se slog izvodi na 2 ili 3 tona zapisana jednom neumom) i melizmatičke (jedan se slog izvodi koloraturnim figurama). Ritam gregorijanskih napjeva utemeljen je na slobodnom gibanju i izmjenjivanju dvodijelnih i trodijelnih ritmičkih jedinica, udruživanih u veće skupine, fraze i periode. Protestantski koral čine pjesme himničkog značaja pjevane u liturgiji Protest. crkve. Utemeljio ga je Martin Luther prevodeći (sam i sa suradnicima) na njemački tekstove himni i uzimajući napjeve svjetovnih popijevki. Još za Lutherova života objavljene su tri zbirke tako stvorenih napjeva. U XVII. i XVIII. st. napjevi protest. korala iskorištavani su kao temelj instrum. obradama, kantatama, oratorijima i pasijama (vrhunac takvih obradi u djelima J. S. Bacha).