Franjo Ksaver Kuhač
Kuhač, Franjo Ksaver, hrvatski etnomuzikolog, glazbeni povjesničar i skladatelj (Osijek, 20. XI. 1834 – Zagreb, 18. VI. 1911). Školovao se u Osijeku i Budimpešti, znanje nadopunjavao u Leipzigu, Weimaru i Beču. U Osijeku podučavao klavir i bio zborovođa, tijekom 12 godina po južnoslavenskim zemljama sakupljao narodne napjeve, stihove, poslovice i sl. Od 1871. u Zagrebu, neko vrijeme nastavnik klavira u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, zatim sređivao i proučavao sakupljenu građu. Rezultate svojih istraživanja objavio u gotovo 200 radova obradivši u njima mnogobrojna etnomuzikološka, glazbeno-povijesna, teorijska i pedagoška pitanja. Životno mu je djelo zbirka Južno-slovjenske narodne popievke (4 sv. 1878–81., 5. sv. 1941), a od posebnog su značenja komparativno-muzikološka studija Osobine narodne glasbe, naročito hrvatske (1905–09) te Prilog za poviest glazbe južnoslovjenske (1877–82). Od ostalih djela znatnija su prva hrvatska glazbena teorija Katekizam glazbe (prema J. Ch. Lobeu), glazbeno-povijesni radovi Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira, Vatroslav Lisinski i njegovo doba, Ilirski glazbenici, od pedagoških Prva hrvatska uputa u glasoviranje, od jezikoslovnih O hrvatskom pravopisu na temelju glazbene eufonije, a od neobjavljenih Glasbeni riečnik i građa za Biografsko muzikografski slovnik. Tim djelima i drugim studijama, mnogobrojnim člancima, raspravama i polemikama Kuhač se uvrstio među najistaknutije ličnosti hrvatske kulture u drugoj polovini XIX. i na prijelazu u XX. stoljeće.