Languedoc, pov. pokrajina u sred. i juž. Francuskoj, smještena između Rhône, Sredozemnog mora, Auvergnea i Gascogne. U većoj mjeri podudara se s današnjom regijom Languedoc-Roussillon. Područje Languedoca pripadalo je u kasnoj antici rim. provinciji Galia Narbonensis. U V. st. pod vlašću Vizigota (Tolozansko Kraljevstvo); 507. osvajaju je Franci. U VIII. st. primorski dijelovi (Septimanija) dolaze pod vlast Arapa. U X. st. područje L. organizira se u zasebnu grofoviju sa sjedištem u Toulouseu. U razdoblju od XI. do XIII. st. postaje središte specifične okcitanske civilizacije juž. Francuske. Od sred. XII. st. u L. se širi katarski pokret (albigenzi), a njegovo širenje iskoristili su franc. kraljevi da u razdoblju od 1209. (križarski rat) do 1271. podvrgnu pokrajinu pod vlast krune. U Stogodišnjem ratu pokrajina je izložena engl. pustošenjima, ali i nesmiljenim poreznim iskorištavanjima službenika franc. kraljeva te je potresaju mnogobrojni seljački i grad. ustanci. U XIV. i XV. st. ustrojava se pokrajinska uprava (staleži) koja će u više-manje nepromijenjenom obliku nastaviti djelovati do Franc. revolucije. U XVI. st. središte franc. protestantizma, koji se unatoč nesmiljenim progonima uspio održati do XVIII. st. (ustanci bjelokošuljaša franc. Camisards). Po izbijanju Franc. revolucije L. je izgubio svoje upravne institucije i podijeljen je na departmane.