Latini, indoeuropski (italski) stanovnici antičkoga Lacija koji se pojavljuje u ←II. tisućljeću. Bili su smješteni na razmjerno uskom području južno od Tibera. Najvažnija gradska središta bila su Alba Longa, Tusculum, Lavinium, Ardea, Tibur (danas Tivoli) i Praeneste (Palestrina). Povijesni razvitak Latina duboko je povezan s Rimom, pa su tako od ←V. stoljeća bili organizirani u tridesetak općina među kojima je bio i Rim, u koji je ←665. preneseno zajedničko svetište vrhovnoga boga Jupitera. Tijekom druge polovine ←VII. i u ←VI. stoljeću Latini su bili pod vrhovništvom Etrurskoga Kraljevstva. Godine 338. Rim je pokorio Latine nakon rata sa Samnićanima. Međusobni sporovi okončani su u ←I. stoljeću, kada su svi Latini dobili rimsko građansko pravo i na taj način bili izjednačeni s Rimljanima. Vjerski običaji Latina sačuvani su u vjerovanjima i kultovima starih Rimljana. U razdoblju od ←IX. do ←VIII. stoljeća kultura Latina bila je srodna kulturama Etruraca i sjevernih italskih naroda. Tijekom etrurske prevlasti došlo je do snažna etrurskoga kulturnog i umjetničkog utjecaja. Latini su bili i pod utjecajem snažne grčke civilizacije, pri čemu je od posebne važnosti preuzimanje alfabeta. Ipak, lingvistička svjedočanstva, od kojih su najstarija ona iz ←VII. i ←VI. stoljeća, upućuju na činjenicu da su se Latini bitno razlikovali od susjednih Etruraca i italskih naroda i da su razvili vlastitu civilizaciju koja se, kao i jezik, nastavila u rimskoj.