Lika

Lika, Brinje

Lika, Ličko polje

Lika, Ravni dabar na Velebitu

Lika, kameni most u Kosinju
Lika, povijesno-geografska regija u Hrvatskoj, između Velebita na zapadu te Plješevice i masiva Kapele na istoku; 5282 km2, 44 519 stanovnika (2011). Teritorijalno je dio Ličko-senjske (gradovi Gospić i Otočac; općine Brinje, Donji Lapac, Lovinac, Perušić, Plitvička jezera, Udbina, Vrhovine; naselja Krasno, Vratnik, Melnice i Crni Kal dio su grada Senja) i Zadarske županije (općina Gračac). Unutar planinskoga okvira nalazi se prostrana zavala s mnogobrojnim poljima u kršu: Ličko (465 km2), Gacko (80 km2), Krbavsko (67 km2), Koreničko (11 km2) i Lapačko (6,8 km2). Najveći dio građen je od vodopropusnih stijena (vapnenac, dolomit); dna polja u kršu prekrivena su nepropusnim naplavinama, te njima teku rijeke. Polja su povremeno plavljena. Najveće rijeke ponornice Lika i Gacka uključene su u hidroenergetski sustav Senj. Jedina prirodna jezera su → Plitvička jezera. Klima je uglavnom kontinentalna, a u višim predjelima planinska. Zimi ima mnogo snijega, što otežava promet. Stočarstvo (ovce, goveda), poljodjelstvo (žitarice, krumpir, kupus, repa, grah), šumarstvo (šume prekrivaju oko 40% površine, najviše u istočnoj Lici). Građevinski i ukrasni kamen, glina. Manja industrija u gradovima (drvna, prehrambena). Turizam (Plitvička jezera). Ima važno prometno značenje u povezivanju kontinentalnoga dijela Hrvatske s dijelom Hrvatskoga primorja i Dalmacijom. Autocesta A1 (prolazi zapadnom Likom) i državna prometnica D1 (prolazi istočnom Likom). Lička željeznička pruga (završena 1925). Glavno i najveće gradsko središte je Gospić (6575 st.). Ostala su veća naselja: Otočac (4240 st.), Gračac (3063 st.), Lički Osik (1914 st.), Korenica (1766 st.), Perušić (852 st.), Donji Lapac (946 st.), Vrhovine (465 st.) (2011). S obzirom na fizionomska obilježja, funkcionalno-gravitacijske odnose i tradicionalnu prostornu organizaciju, dijeli se na središnju Liku (središte Gospić), Gacku (Otočac), Krbavu (Korenica, Udbina), južnu Liku (Gračac) i Ličko Pounje (Donji Lapac). Područje današnje Like, između izvora Zrmanje i obronaka Velike Kapele, bilo je nastanjeno već u prapovijesti. Najstariji poznati žitelji Like u starom vijeku bili su              → Japodi. Kao i druga ilirska plemena, Japode su s vremenom pokorili Rimljani. U ranome srednjem vijeku bila je dio Liburnije kojom su vladali Goti (Totila) u zajednici sa Slavenima, unutar koje su se zajednice, prema nekim povjesničarima, prvi put u političko-državnom smislu javili Hrvati. Postupno se oblikuju tri župe: Lika, Gacka i Krbava. Hrvatskoga kneza Bornu franački pisac Einhard u svojim Analima početkom IX. st. zove „dux Guduscanorum” (knez Gačana), pa se pretpostavlja da je Borna barem neko vrijeme stolovao u Gackoj. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše sredinom X. st. da se župe Lika, Gacka i Krbava nalaze pod upravom zajedničkoga bana. Tada se pojam Lika ograničavao samo na šire porječje istoimene rijeke. Uz tri stare župe, na ličkome tlu oblikovale su se u razvijenome srednjem vijeku i neke manje: brinjska, buška, hotučka, lapačka, nebljuška, odorjanska i unska. Kao veliki župani javljaju se u to vrijeme Frankapani, Karlovići, Kurjakovići, Mogorovići i drugi hrvatski velikaši. Žitelji su pretežito bili Hrvati. Na crkvenom saboru u Splitu 1185. osnovana je Krbavska biskupija s katedralom sv. Jakova u gradu Krbavi na području današnje Udbine. U Kosinju je 1483. tiskana prva hrvatska knjiga. Na prijelazu iz XV. u XVI. st. postojala je neko vrijeme Otočka biskupija. Srednjovjekovno doba povijesnoga razvitka na ličkome tlu naglo je prekinuo prodor Osmanlija; 1493. teško su porazili hrvatsko plemstvo u bitki na Krbavskome polju, što je uzrokovalo velika iseljavanja domicilnoga žiteljstva na područje zapadne Ugarske, odnosno današnjega Gradišća, a neke skupine otišle su i u drugim smjerovima. Biskup je morao napustiti Krbavu (1460) i Modruš (1493), skrasivši se tek u Senju. Osmanlije su 1527/28. zavladali čitavom Likom i Krbavom. U hrvatskim rukama održala se jedino Gacka s brinjskim krajem. To je područje od XVI. st. bilo u sastavu Senjske kapetanije, odnosno Primorske krajine. Dijelovi današnje Like pod osmanskom vlašću pripadali su u to vrijeme Krčko-ličkom sandžaku u sklopu Bosanskoga pašaluka. I dok je u osmanskoj Lici i Krbavi općenito vrijedila podjela na muslimansko-vojnički grad i kršćansko selo, u krajiškim utvrdama i selima oko njih u Karlovačkome generalatu susreću se, uz domicilne Hrvate, i pravoslavni Vlasi, koje kao prebjege s osmanskih područja krajiške vlasti tijekom XVII. st. prihvaćaju i naseljavaju s habsburške strane granice. Stalno ratovanje s Osmanlijama tijekom XVI. i XVII. st. prouzročilo je silnu devastaciju gotovo svega što je u ličkim predjelima otprije postojalo. Zbog dugotrajne ratničko-graničarske uloge i života opterećenoga raznovrsnim konfliktima, ličko je podneblje sve više podlijegalo civilizacijskoj marginalizaciji. Zaslugom Marka Mesića i hrvatskih krajišnika, Lika i Krbava oslobođene su 1689. osmanske vlasti. Međutim, nov početak na starim osnovama više nije bio moguć, prije svega zbog specifične prirode habsburškoga vojnokrajiškog sustava, koji je 1712. protegnut i na ličko-krbavsko područje. Iako su se mnoge inovacije znale prije pojaviti u Vojnoj krajini nego u ostatku Hrvatske, sve je bilo podređeno ponajprije vojnim potrebama, pa je Lika i dalje zaostajala u razvoju u odnosu na mnoge druge hrvatske krajeve. Vojnokrajiškim preustrojem 1746. ustrojene su Lička i Otočka pukovnija. Brinjski je kraj 1765. priključen Ogulinskoj pukovniji, a oslobođeno Ličko Pounje podijeljeno je 1795. između Ličke i Otočke pukovnije. Vojne vlasti bavile su se uglavnom gradnjom cesta i mostova, osnivanjem škola, organiziranjem zdravstvene skrbi i poštanske službe te srodnim aktivnostima, kojima su razvoj u pojedinim ličkim krajolicima nastojale usmjeriti prema vlastitim potrebama. Tada se planski izgrađuje i Gospić kao upravno središte Ličke pukovnije. Poslije kratkotrajne francuske vladavine u sklopu Ilirskih pokrajina (1809–13), područje današnje Like vraćeno je u habsburški vojnokrajiški sustav. Do druge polovice XIX. st. Ličanima su se smatrali samo žitelji Ličke pukovnije; tek se u drugoj polovici XIX. st. proširio pojam Like postupno i na Gacku dolinu, Plitvice, Otočac i Brinje. Ključnim čimbenikom u procesu teritorijalnoga zaokruživanja i ukorjenjivanja ličkoga identiteta u prostoru između izvora Zrmanje i obronaka Velike Kapele može se držati ustroj Ličko-krbavske županije sa središtem u Gospiću, osnovane nakon sjedinjenja Hrvatsko-slavonske Vojne krajine s civilnom Hrvatskom i Slavonijom (1881). Bila je to prva jedinstvena teritorijalna i upravna cjelina koja je obuhvatila čitavu središnju Liku, Krbavu, Gacku s brinjskim krajem, južnu Liku i Ličko Pounje, a pridruženo joj je i Velebitsko Podgorje sa Senjom. Tijekom XX. st. došlo je u Lici do značajnih razvojnih pomaka, ali je ukupan napredak redovito bio usporen i ograničen. Željeznicu je Lika dobila tek 1925., a modernu autocestu tek u najnovije vrijeme. Društveno-politički okviri u XX. st. bili su vrlo promjenjivi, međunacionalni odnosi nesređeni, prelamanje ideoloških opreka (fašizam, komunizam) bilo je drastično, a svjetski ratovi, osobito 1941–45., donijeli su traumatična iskustva. Obje Jugoslavije, kraljevska i socijalistička, zanemarivale su perifernu Liku i njezine stvarne potrebe. Iseljavanje iz pasivne Like poprimilo je u XX. st. masovne razmjere. U vrijeme raspada jugoslavenske zajednice i osamostaljenja Hrvatske 1990–91. srpsko pučanstvo, koje je prevladavalo u istočnoj i južnoj Lici, pridružilo se pobuni svojih sunarodnjaka i izdvojilo se u tzv. Krajinu, pobunjeničku tvorevinu sa središtem u Kninu. Pojedine ličke sredine (Gospić, Otočac i dr.) bile su u Domovinskom ratu izvrgnute silovitim napadima. Ratne operacije završile su 1995., oslobađanjem okupiranih dijelova Like. U samostalnoj Republici Hrvatskoj ustrojena je           Ličko-senjska županija. Godine 2000. utemeljena je Gospićko-senjska biskupija.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: