lirika, lirsko pjesništvo, poezija; naziv za knjiž. rod pjesništva kojega, nasuprot → epici, obilježava izražavanje unutar. doživljaja, iskustava i osjećaja čovjeka, njegova intima, kroz koju se prelamaju i univerzalna stanja i doživljaji života. Naziv potječe od glazbala lire uz koju su se u ant. Grčkoj pjevale pjesme, poslije i uz pratnju drugih instrumenata (npr. leut); od doba baroka oslobađa se glazb. pratnje te je pretežno namijenjena čitanju. Od klas. oblika lirike najpoznatiji su himna, ditiramb, oda, epigram i dr.; s kršćanstvom javljaju se i biblijski (psalam, ljubavna pjesma, tužbalica), poslije i orijentalni utjecaji, osobito arap. pjesništva (gazela, kasida i dr.), te se u dodiru s njima (Španjolska, Provansa, Italija) razvijaju i nove, izvorne pjesničke forme kao što su sonet, madrigal, rondo, balada, kancona i dr. L. je snažno zastupljena u književnosti romantizma; od simbolizma započinje proces oslobađanja lirike od svih ustajalih formi. S nadrealizmom, futurizmom, konkretizmom, letrizmom i drugim pokretima i usmjerenjima, l. se izriče i znakom, nasumičnom igrom riječi i simbola grafičkog, verbalnog ili kakva drugog informacijskog značenja. Usporedno sa svim slobodama pjesničkog postupka i izraza danas ne izostaju ni suvremeno preoblikovani klas. i tradic. postupci i teme, kao što ni najstarije lirsko pjesništvo, niti ono kasnije, ne gubi poklonike.