logika (grč. preko lat.), filoz. disciplina, znanost o zakonima ispravnog mišljenja ili valjanog zaključivanja. Kao filoz. i znanstv. disciplinu tumače je različito: osnovnim oruđem svih znanosti (Aristotel), osnovnom metodom eksp. znanosti, a os. metodom znanstv. istraživanja (Bacon), temeljnom zakonitosti zbilje (Hegel), sintaksom jedinstvenoga znanstv. jezika (novopozitivisti) i dr. Dijeli se u filozofsku i znanstvenu l., s tim da je prva usko povezana s problemima spoznajne teorije, istraživanjem misli kao zasebne stvarnosti te kritikom i ispitivanjem mogućnosti mišljenja uopće, dok druga ispituje mogućnost i primjerenost posebnih mislenih stajališta, tvrdnji i pravila po kojima je ustrojen misaoni iskaz. Temelje logike postavio je Aristotel u djelu Organon (Oruđe), razradivši principe formalne logike; razvija je dalje skolastika, a dodatne priloge daju filozofi i znanstvenici novog doba (F. Bacon, Descartes, Leibniz i dr.). Uz definirane formalne principe uvode i nove postupke i područja, induktivnu, matematičku i druge logike. U tom smislu, temeljno je razlikovanje između deduktivističke (formalne) logike, zasnovane još na Aristotelu, koja napose razvija strog (deduktivni) sustav zaključivanja tehnikom deduktivne metode čiji je osnov silogizam, te induktivističke logike koja se razvija iz novovjekovnog empirizma pravilima generalizacija pojedinačnih iskustvenih (znanstvenih) zapažanja. Principijelno, teškoće prve proizlaze iz toga što se univerzalni sudovi ne mogu empirijski verificirati, dok su teškoće druge u tome što se empirijski sudovi ne mogu logički (deduktivno) dokazati. Samo to razlikovanje je strogo logičke prirode, te se u različitim varijantama razvijaju obje vrste logika s uspješnim rezultatima za znanstvena istraživanja. Aristotelovsku logiku razvijaju C. Wolff i os. I. Kant tzv. transcendentalnom logikom koja određuje podrijetlo, opseg i objektivnu valjanost ljudskih spoznaja apriori. Hegel zasniva ontološku logiku kao znanost o “čistoj ideji”, odn. o ideji u “apstraktnom elementu mišljenja”. U XIX. st. nastaje simbolička l. (Ch. S. Peirce, G. Frege) koja postaje dominantna u XX. st. (B. Russell, L. Wittgenstein, D. Hibert, R. Carnap, J. Łukasiewicz, A Tarski i dr.).