Lošinj, Nerezine
Lošinj, uvala Čikat u Malom Lošinju
Lošinj, Veli lošinj
Lošinj, otok u skupini kvarnerskih otoka u sjevernom Jadranu, u Primorsko-goranskoj županiji; 7587 stanovnika (2011). Glavno naselje i administrativno središte jest → Mali Lošinj (6091 stanovnik, 2011) ostala naselja → Veli Lošinj (901 stanovnik), → Nerezine (353 stanovnika), Ćunski (165 stanovnika) i Sveti Jakov (77 stanovnika). Dug 32 km, širok do 5,1 km, obuhvaća 74,7 km2. Veoma je razveden; duljina obale iznosi 112,2 km. Od otoka Cresa na sjeveru odvaja ga umjetni kanal u Osoru. Građen je većinom od vapnenca i nešto dolomita; na zapadu je Kurilski poluotok s naslagama pleistocenskoga pijeska. U reljefu se ističe vapnenačko bilo Osorčica (Televrina, 589 m) na sjeveru. U središnjem dijelu otoka niska je prevlaka presječena kanalom Privlaka koja dijeli otok na dva dijela (povezana mostom). Južni dio je brdovit (242 m). Klima je sredozemna; srednja siječanjska temperatura iznosi 6,7 °C, a srpanjska 23,5 °C. Godišnje padne 990 mm padalina, najviše u studenom. Zimzelena vegetacija pokriva gotovo cijeli otok; šumarci alepskoga bora (raširen u XIX. st.), crnike, čempresa i dr.; nasadi egzotičnoga bilja. Poljodjelstvo (vinova loza, maslina, badem, rogač, agrumi, povrće); stočarstvo (ovca, koza). Brodogradnja; brodarstvo (Lošinjska plovidba). Turizam; marina Mali Lošinj. Trajektne veze s kopnom (preko Cresa); brodske veze s Rijekom i susjednim otocima. Zračna luka (kraj Ćunskog). Naseljen od brončanog doba (gradine podno Osorčice). U antičkim izvorima spominje se zajedno s Cresom pod imenom Apsyrtides. U rimsko doba prokopom je odvojen od Cresa; iz toga razdoblja potječu ostatci nekoliko ladanjskih kuća u Liskima, Sv. Jakovu, Studenčiću pod Ćunskim. U srednjem vijeku bio je slabo naseljen; ostatci nekoliko crkvica romaničkoga sloga. Prvi doseljenici s kopna spominju se u drugoj polovici XIII. st. Današnje ime prvi se put spominje 1384. (Isola di Lussin). U XVII. st. započeo je intenzivniji razvoj brodogradnje, a trgovačko-prometne prednosti otoka dolaze do punoga izražaja nakon pada Mletačke Republike (1797). U drugoj polovici XIX. st. Lošinj je bio značajno središte jedrenjačkoga brodarstva na Jadranu. Godine 1854. otvorena je nautička škola u Malom Lošinju. Pojava parobrodarstva preusmjerava gospodarski razvoj na gradnju manjih brodova, ribolov i turizam (1887. sagrađen je prvi hotel Vindobona; 1892.Veli i Mali Lošinj proglašeni su klimatskim lječilištima). Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije pripao je Italiji (1918–43), kad su se dogodile opća gospodarska stagnacija i depopulacija. Završetkom Drugoga svjetskoga rata vraćen je Hrvatskoj.