generativna lingvistika, jedna od grana formalnoga smjera u lingvistici, nastala 1950-ih i 1960-ih (Noam Chomsky i dr.). Gramatika je ustrojstvo koje na svojem ulazu ima neku količinu osnovnih podataka, a na izlazu daje samo rečenice. Takva gramatika ne opisuje konkretne, potvrđene rečenice jezika, nego opisuje sve moguće rečenice (to su ovjerene rečenice). Gramatičko ustrojstvo ima kao gl. sastavnicu sintaktičku te fonološku i semantičku. U sintaktičkoj je sastavnici baza (s osnovnim podacima – kategorijskim pravilima, koja rečenicu dijele na elementarne dijelove: subjekt, predikat itd.). Kada se načine jednostavne rečenične strukture, njima se pridružuju jedinice iz rječnika (koji je drugi dio baze – popis riječi). Supkategorijska pravila djeluju na spoju sintakse i semantike i određuju međusobne odnose (kombinacije) rječničkih jedinica. Sve to skupa čini dubinsku strukturu; ona je nosilac svega bitnoga sadržaja. Njoj je pridružena značenjska sastavnica. Primjena derivacija (pravila koja dovode do dubinskih struktura) prikazuje se derivacijskim stablom; derivacije su zajedničke svim jezicima. Transformacije (svojstvene pojedinim jezicima) primjenjuju se na dubinske strukture i tako se dobivaju i složenije rečenice; te se rečenice nazivaju površinskim strukturama. Površinskoj je strukturi pridružena fonološka sastavnica, a toj fonetska interpretacija. Transformacijska gramatika proizvodi (generira) nizove ovjerenih (mogućih) rečenica, zato je to opisivanje govornikova poznavanja jezika (jezične kompetencije).