magija (grčki: mageía čarolija), čaranje, vračanje; sustav radnji, govora i pokreta, najčešće uz upotrebu obrednih pomagala, čudotvornih predmeta i znakova, izgovornih fraza i sl., kojima mag (čarobnjak, vrač) zaziva nadnaravne sile (dobre ili zle demone), da bi utjecao na određene pojave ili događaje. Javlja se od prapovijesti, s čovjekovim vjerovanjem u povezanost njegova osobnog (ili plemenskog) duha te duha ili sila prirode (animizam). Magijom se zazivala kiša, osiguravala dobra žetva, liječilo od bolesti, osujećivao neprijatelj i sl. Posebno se dugo zadržava u → šamanizmu kod nekih sibirskih, pacifičkih, indijanskih i drugih naroda. U pučkoj medicini nezamjenjiva je uloga (katkad i stvarno znanje kombinirano s magijskim postupcima) šamana ili vrača (engleski: medicine man). U srednjem vijeku razlikuje se bijela magija, zazivanje dobrih duhova, od crne magije, koja se koristi nečistim silama. Razlikuje se i obrambena magija, kojom se treba očuvati od zla, od agresivne magije koja treba nekome nanijeti zlo. Također razvitak astrologije, alkemije i kabale prolazi. Premda velike religije odbacuju magiju kao praznovjerje, ona dugo opstaje u narodnim običajima, pa se tako u folkloru često i do danas čuvaju prepoznatljivi magijski elementi (na primjer u pokladama). Na značenje magije u istraživanju čovjekova društvenog razvitka, njegove izgradnje komunikacijskih sredstava (razvitak pisma, likovne i glazbene umjetnosti) i društvenih obrazaca (moral, norme, običaji), te njegova djelatnog odnosa prema prirodi i svijetu (znanost), osobito je upozorila etnologija i socijalna antropologija pionirskim istraživanjima → Edwarda Burnetta Tylora i → Jamesa Georgea Frazera (Zlatna grana, 1890).