Mali

Službeni naziv: Republika Mali, République du Mali
Površina: 1 240 192 km2
Stanovništvo (procjena 2002): 11 374 000 (9,2 stanovnika/km2); 90% gradsko
Glavni grad Bamako, 974 300 stanovnika
Upravna podjela 8 regija (région) i distrikt gl. grada (district)
Službeni jezik francuski
Valuta CFA franak = 100 santima (centimes)
Mali, država u sred. dijelu zap. Afrike, graniči s Alžirom na SI, Nigerom na I, Burkinom Faso na JI, Obalom Bjelokosti i Gvinejom na J, Senegalom i Mauretanijom na Z; nema morske obale.
Prirodna obilježja

planina Hombori

selo Songho
Iako vrlo velikog prostranstva, M. je u velikim područjima jednoličnih prir. značajki. Na S oko pol. zemlje zauzima Sahara, pustinjsko područje na ravnjacima visine 250–350 m; ugl. šljunčana pustinja, mjestimično pješčane dine ili zaslanjene udubine. Jedina je veća uzvisina gorje Adrar de Iforas (Adrar de Ifôghas 890 m), izdanak saharskoga gorja Ahaggar, na SI zemlje. U zap. dijelu zemlje prevladavaju blago valoviti ravnjaci, većinom na vis. od 300–500 m, nad kojima se strmim rubovima uzdižu osamljeni pješčenjački platoi, najčešće do vis. od 600–700 m. Slično je područje i na JI, samo malo više, s izrazitijim pješčenjačkim visoravnima (npr. Bandiagara). Visoravan se prema SZ spušta blago, a prema JI su izraziti strmci. Na krajnji JI dopiru izdanci Gvinejskog visočja, tu je najviši vrh zemlje Hombori Tondo (1155 m). Posebnu cjelinu u sred. dijelu zemlje čini dolina Nigera. Rijeke Niger i Bani nanosima su zasule više od 600 km dugačku i 50–100 km široku tektonsku dolinu u kojoj se rijeke račvaju u mnogobrojne rukavce koji u kišno doba poplavljuju. Zbog položaja u zoni intertrop. konvergencije, M. ima vruću i suhu klimu. Sjev. polovica ima pustinjsku klimu s visokom temp. i malo padalina (do 200 m). Na J prevladava savanska klima, mogu se izdvojiti suho (studeni–lipanj) i vlažno (lipanj–listopad) doba, ali idući prema S vlažno je razdoblje sve kraće i padalina je manje. Njihova količina iznosi između 500 i 1200 mm na krajnjem J. Između tih dvaju područja široka je prijelazna zona Sahela s duljim suhim razdobljem i 250–500 mm padalina. Sr. siječanjska temp. ugl. je između 22 i 25 °C, a srpanjska 30 i 35 °C. U saharskom području velike su dnevne amplitude – danju mogu premašiti 45 °C, a noću pasti na 4–5 °C. Od ožujka do lipnja iz Sahare puše harmatan, suh i vruć vjetar koji nosi puno pijeska i prašine. U vegetacijskom smislu izdvajaju se tri zone. Na S pustinja, u širokoj prijelaznoj zoni (Sahel) javljaju se polupustinja i stepa s grmljem i nešto otpornijeg drveća (baobab, palme), a na J je savansko područje s nešto šuma uz rijeke i u jugozap. graničnom području. Šume pokrivaju o. 9% površine. Zap. dio zemlje odvodnjavaju Bafing i Bakoya s pritocima koje nakon sutoka tvore r. Sénégal koja se ulijeva u Atlantski ocean. Najvažnija r. je Niger koja s pritokom Bani odvodnjava središnji i jugoist. dio M. kroz koji teče o. 1800 km. Zbog malena pada u sred. dijelu zemlje račva se u mnogobrojne rukavce tvoreći “unutrašnju deltu”. U doba poplava nastaje prostrano jezersko područje (do 40 000 km2). Nizvodno od njega Niger u M. više nema pritoka jer u sjev. i ist. dijelu zemlje nema stalnih tokova.
Stanovništvo

džamija u Timbuktuu

žena u nošnji
Stanovništvo M. čine dvije bitno različite skupine. U pustinjskom i polupustinjskom području žive berberski Tuarezi i arap. Mauri (ukupno manje od 10% st.). Ostatak čine afr. crnci, međusobno vrlo raznorodni. Najbrojniji su iz skupine Bambara (40% st.) koji žive u gornjem porječju Nigera. Na JZ i Z žive njima srodni Soninke (9%) i Malinke (7%). U sahelskom području najbrojniji su Fulbe (Fulani, 14% st.), Songhai (7%) žive uz donji tok Nigera, a na I i JI još žive Dogoni, Senufi, Minianke i dr. Služb. jezik je francuski, govore se jezici pojedinih naroda, a na S arapski i berberski. Gustoća naseljenosti vrlo je neujednačena. Osim iznimno gusto naseljena područja oko gl. grada, u gornjem porječju Nigera ima oko 25 st./km2. U zap. dijelu živi oko 10 st./km2, a u sjev. polovini samo 1 st./km2 (na SI 1 st./5km2). U gradovima živi gotovo trećina st. Gl. grad Bamako ima 974 300 st. (šire područje više od 1,6 mil.). Ostali veći gradovi: Sikasso (144 800), Mopti (108 500), Koutiala (99 400), Ségou (92 600). Najvažniji grad na Z je Kayes (97 500), a u sjev. polovini zemlje Gao i Tombouctou (Timbuktu) s po 30–35 000 st. Usprkos negativnoj migracijskoj bilanci (3–4‰), porast st. vrlo je brz, o. 25‰ god. (prosj. 1980–2002), zbog pada stope smrtnosti (danas o. 19‰) i vrlo visoke stope rodnosti (45–47‰). Očekivano trajanje života je 45 g., a st. je po strukturi mlado: mlađih od 15 g. je 47%, starijih od 65 g. 3%; medijalna starost je malo više od 16 g. U vjerskom sastavu prevladavaju muslimani (80%), o. 18% je pripadnika tradic. vjerovanja (najviše Malinke i Bambara), uz neznatan udio kršćana. Nepismeno je 60% žena i gotovo pol. muškaraca. Iako je 9-godišnje osnovno obrazovanje obvezno i besplatno, stupanj uključenosti u škole je nizak, a pohađanje je neredovito, os. među djevojčicama.
Gospodarstvo

tržnica i džamija u Jennei (Djenné)
M. spada među siromašnije zemlje svijeta. Nepovoljna gosp. struktura, oskudni prir. izvori i mogućnosti, loša obrazovna struktura st. i slaba prom. povezanost otežavaju brži napredak. Iako se od 1980-ih pod pritiskom MMF-a uvode reforme i liberalizacija, zbog navedenih razloga nema stranih ulagača, zemlja dosta ovisi o stranoj pomoći, a vanj. dug je visok. Gotovo sva gosp. aktivnost zgusnuta je u juž. polovini zemlje, posebice uz Niger i Bani. Poljoprivredom se bavi golema većina st., pretežno za vlastite potrebe. Uzgajaju se proso, riža, pšenica, krumpir, jam, kasava, različito povrće. Stočarstvo je razvijeno u području Sahela, a kao i ratarstvo pogođeno je nizom suša sred. 1980-ih. Uzgajaju se goveda, ovce i koze, perad. Od komerc. kultura važni su pamuk, kikiriki, šećerna trska, duhan, čaj, voće. Slatkovodno ribarstvo vrlo je važno, posebice u zoni “delte”, dio ulova se izvozi. Od ruda najviše se iskorištavaju fosfati, zlato i dijamanti, sol, građev. kamen, ali sve u skromnu opsegu. Nađena su i ležišta željezne rude, boksita, mangana, urana, obojenih metala i dr., ali se zasad ugl. ne koriste zbog loše infrastrukture. Od energetskih potencijala najvažnija je hidroenergija koja daje sve više el. struje, ali glavnina se još dobiva u termoelektranama. Komercijalno se koristi i Sunčeva energija. Ukupna potrošnja energije vrlo je malena. Ind. se svodi na osnovnu preradu poljoprivr. proizvoda, hrane, duhana, pamuka, kože, šećerne trske. Ima nešto kem. ind., sklapaju se motocikli i radioaparati, važni su kućni obrti. Vanj. trgovina vrlo je skromna. Uvoze se nafta i derivati, strojevi, vozila, roba široke potrošnje i prehr. i kem. proizvodi, najviše iz Obale Bjelokosti, Francuske i Senegala. Izvoze se rudarski i poljoprivr. proizvodi – zlato, pamuk, koža, stoka, kikiriki i dr., ali vrijednost jako oscilira zbog promjene uroda (padaline) i kolebanja cijena. Gl. partneri: Tajland, Italija, Indija. Prom. sustav slabo je razvijen, najbolji je u području gornje doline Nigera, posebice oko gl. grada gdje je najgušća cestovna mreža. Važne su veze sa susjednim zemljama. Bamako je željeznicom preko Senegala povezan s lukom Dakar na atlantskoj obali, a planira se i pruga prema Gvineji. Ceste vode i prema Monroviji (Liberija) i Abidjanu (Obala Bjelokosti). U unutrašnjem povezivanju važna je plovidba Nigerom, ali zbog vodopada nakon nigerijske granice ne ostvaruje se daljnja veza. Nekadašnje transsaharske karavanske veze gube na važnosti, a s njima i nekad važan Tombouctou (Timbuktu).
BNP (2002): 2,79 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 34%, industrija 30%, usluge 36%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 80%, ostalo industrija i usluge
Nezaposlenih (2003): – %
Inflacija (1990–2001): 6,9%
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,2%
Uvoz (2003): 927 mil. USD
Izvoz (2003): 915 mil. USD
Povijest
Arheološki nalazi te kostur takozvanog aselarskoga čovjeka (pronađenog 1927. u Timbuktuu) svjedoče da je područje malijskoga dijela Sahare bilo nastanjeno u razdoblju paleolitika i neolitika. Oko 300. na području malijskoga dijela Sahare organizirane su karavanske ceste koje su povezivale rijeku Niger s Marokom i Alžirom, a kojima se prevozila bjelokost, zlato, roblje i dr. Zbog važnosti tih trgovačkih putova ubrzo su se uz njih organizirale prve države pa je tako između rijeka Niger i Sénégal, na zapadu današnjega Malija, u razdoblju od IV. do XI. stoljeća postojalo Carstvo Soninke, koje je propalo 1076. kada su ga osvojili marokanski Almoravidi. U razdoblju od XII. do XVI. stoljeća na području Gornjega i Srednjega Nigera organizirano je Carstvo Malinke, koje je doživjelo vrhunac u vrijeme Mansa Muse (1312–37). On je u državu doveo islamske znanstvenike. Tijekom XV. stoljeća područje Malija zauzelo je nadmoćno Carstvo Songhai, sa središtem u području Timbuktua i s glavnim gradom Gao. Godine 1591. marokanska vojska na čelu s marokanskim vladarom Ahmedom al Mansurom uništila je Carstvo Songhai i zauzela Mali, koji je pod marokanskom vlašću ostao tijekom idućih dvaju stoljeća. Potkraj XVII. i početkom XVIII. stoljeća područje oko rijeke Nigera bilo je podijeljeno između plemena Tuarega (zauzeli područje Gao), Fulana (područje Macina) i Bambara (područje kraljevstva Ségou). Godine 1830. Mali je zauzela francuska kolonijalna vojska, a 1899. proglašena je francuska kolonija Gornji Senegal-Niger, 1904. preimenovana u Francuski Sudan, koji je sve do 1958. bio u sastavu Francuske Zapadne Afrike. Godine 1946. Francuski Sudan proglašen je prekomorskim posjedom Francuske Unije. Na području Malija proglašena je 1958. autonomna Republika Sudan, a 1959. došlo je do njezina ujedinjenja sa Senegalom u Federaciju Mali, koja je 22. VI. 1960. proglasila neovisnost. Prvi predsjednik bio je Malijac → Modibo Keita. Iste godine Senegal je istupio iz Federacije pa je 22. IX. proglašena Republika Mali, a predsjednik je postao M. Keita. Njega je 1968. zbacila vojna hunta, a svu vlast preuzeo je Vojni odbor nacionalnoga spasa → Mousse Traoréa, koji je izabran za novoga predsjednika s diktatorskim ovlastima. Godine 1974. prihvaćen je i ustav, a najjača politička stranka postao je Demokratski savez malijskog anaroda (UDPM). Poslije političkih nemira u ožujku 1991. izvršen je državni udar, a potpukovnik Amadou Toumani Touré svrgnuo je M. Traoréa. Na čelo države došao je Privremeni odbor nacionalnoga spasa pod vodstvom A. T. Touréa. Nakon održavanja nacionalne konferencije sastavljen je novi ustav koji je izglasan općim referendumom 12. I. 1992. Na prvim višestranačkim izborima pravo formiranja vlade dobio je Savez za demokraciju u Maliju (ADEMA) na čelu s predsjednikom → Alphom Oumarom Konaréom. U razdoblju od 1990. do 1996. vladine snage ratovale su na sjeveru Malija protiv pobunjenih Tuarega i Maura, što je prisililo na izbjeglištvo desetke tisuća ljudi koji su se vratili nakon prekida sukoba u ožujku 1996. Nakon predsjedničkih izbora 12. V. 2002. na vlast se vratio A. T. Touré, koji je odstupio u ožujku 2012. nakon državnog udara satnika Amadoua Sanogoa. Pod pritiskom međunarodne zajednice u travnju iste godine Sanogo je prepustio vlast privremenom civilnom predsjedniku Dioncoundu Traoréu. Na predsjedničkim izborima u rujnu 2013. pobijedio je Ibrahim Boubacar Keïta.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: