japansko kazalište, O. Masanobu Predstava u kazalištu Ichimura, 1749, razdoblje Edo
japansko kazalište, Jauri, glava lutke Nindže
japansko kazalište. Japan ima višestoljetnu kaz. tradiciju. Najstariji podaci upućuju na šintoistička prikazanja tzv. kagura-plesove, s dvjema podvrstama: ljubavnim plesom utakagi i komičnim tamai. S budizmom se u VII. st. javlja simbolička pantomima: gigaku igrana pod velikim, realističkim maskama. U XI. st. pod kin. i indij. utjecajima nastaju plesovi izvođeni u hramovima bugaku i na dvorovima gagaku. Budistički svećenici potkraj XII. st. izvode igre ennen-mai, koje predstavljaju spoj plesa i dijaloga s moralnim poukama. Unutar pučkoga kazališta u XIV. st. kombinacijom plesa, pjevanja, glume i akrobacija nastaju scenski oblici dengaku, a pod kin. utjecajem pojavljuje se i sangaku, koji je bio vrlo popularnan i iz njega će se tijekom XIV. st. razviti klasično jap. kazalište no. Ovaj scenski oblik odlikuju visoko umjetnički prozni i poetski tekstovi, etičko-filoz. teme, klas. kostimi i glazb. pratnja, a predstave izvode isključivo muškarci pod tipskim maskama. Teme iz realnog života prikazivale su se u pauzama u obliku farsi (kyogen). U XVII. st. nastaju još dva oblika klas. jap. kazališta: kabuki i joruri. Drugi oblik razvija se kao kazalište lutaka te nastaje kao ilustracija kazivanja nar. pripovjedača. Kabuki se razvija iz plesno-pjevanih molitava, no uskoro dobiva svjetovni karakter i preuzima teme i tehniku jorurija. Predstave se izvode uz instrum. pratnju, a os. značajno mjesto ima instrument shamisen podrijetlom iz Kine. U XVIII. st. joruri gubi na važnosti i gotovo potpuno nestaje, ali se ta tradicija, pod nazivom bunraku, obnavlja potkraj XIX. st. u Osaki. Kabuki je zadržao popularnost i razvio se u tri pravca: romantično-sentimentalni u Kyotu, junačko-pustolovni u Edu (Tokyo) te realistički u Osaki. U XIX. st. pojavom pokreta Shinsei Shimpa (Novi život) dolazi do sve većeg otvaranja Zapadu i zap. umjetnosti. Nakon turneje O. Kawakamija po SAD-u i Europi i njegova postavljanja na scenu prilagođenih Shakespeareovih tekstova, počinje razdoblje potpune dominacije shingekija (novog kazališta). U prvim desetljećima XX. st. osnivaju se mnogobrojna kazališta: Slobodna pozornica (1909), Kraljevsko (1911), Novo nacionalno (1919), Komorno (1924) i dr. Vojna diktatura (1931–45) pokušavala je potisnuti zap. oblike u jap. teatru u korist klas. kazališta, no nakon II. svj. rata oba se pristupa nesputano razvijaju, često uz međusobna prožimanja.