Mandić, Igor, hrvatski književnik, kritičar i novinar (Šibenik, 20. XI. 1939). Diplomirao je komparativnu književnost u na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Pisao je za veći broj dnevnih novina i tjednika, među ostalim i za Vjesnik u srijedu i Slobodnu Dalmaciju, bio recenzent i urednik u nakladničkoj kući Vjesnik te glavni urednik novina Vjesnik (2000). O književnim, glazbenim i društvenim temama piše izravno i oštro, koristeći ironiju i paradoks. Glavninu od više od trideset objavljenih knjiga čine književne i glazbene kritike (Uz dlaku, 1970; 101 kratka kritika, 1977; Od Bacha do Cagea, 1977; Romani krize, 1996; Književno /st/ratište, 1998; Kaj ste pisali bre?/Šta ste napisali, bre?, 2011), feljtoni i kolumne (Gola masa, 1973; Mitologija svakidašnjeg života, 1976; Za našu stvar, 1999; Između dv/ij/e vatre, 2000; Bijela vrana, 2002; Hitna služba, 2005; Notes, 2007), eseji (Mysterium televisionis, 1972; Šok sadašnjosti, 1979; Arsen, 1983; Književnost i medijska kultura, 1984; Principi krimića, 1985; Praskozor/je/ u suton mojih dana, 2015) i polemike (Nježno srce, 1975; U sjeni ocvale glazbe, 1977; Policajci duha, 1979; Što, zapravo, hoće te žene?, 1984; Zbogom dragi Krleža, 1988; Sloboda lajanja/Zauzeto Hrvat, 2011). Nekoliko mu je izvan temeljnih žanrovskih izbora (Bračna kuhinja, sa Slavicom Mandić, 1989; Ekstaze i mamurluci, 1989; Prijapov problem, 1999). Autobiografske knjige (Sebi pod kožu, 2006; U zadnji čas, 2009; Oklop od papira, 2014; Predsmrtni dnevnik, 2017) objedinjuju dnevničke i memoarske elemente. Okušao se i kao antologičar (Jedna antologija hrvatske poratne poezije, 1987).