mannheimska škola, naziv koji su suvr. muzikolozi dali grupi skladatelja okupljenih sred. XVIII. st. u Mannheimu na dvoru izbornika bavarske kneževine Pfalz, koji su, uz slične progresiste u Beču, Italiji i Pragu, dovršili razvoj barok. polifonije postavivši temelje klas. simfonizmu. Osnivači i predvodnici Jan Václav Stamic (Stamitz) i František Xaver Richter (obojica iz Češke) formirali su na dvoru Karla Theodora Pfalačkog orkestar od četrdesetak svirača (10 prvih i 10 drugih violina, 4 viole, 4 violončela, 4 kontrabasa, po dvije flaute i oboe, po dva klarineta, fagota i roga i par timpana), koji je ubrzo postao poznat po čitavoj Europi izvodeći osobito djela Stamica (Stamitza), Richtera i desetorice njihovih učenika i nasljedovatelja, dok su Boccherini, F.-J. Gossec, J. Ch. Bach, K. D. von Dittersdorf, J. Haydn i W. A. Mozart prihvatili njihova dostignuća primjenjujući ih u svojim djelima. Najznačajnija su obilježja m. š. gotovo isključiva primjena homofonije, izgradnja tema od tonova rastavljenih akorda, u sonatnom stavku utvrđivanje dviju kontrastnih tema, ukras nazvan “mannheimski uzdah” (zaostajalica) i dr.