Marković, Franjo

Franjo Marković
Marković, Franjo, hrvatski književnik i filozof (Križevci, 26. VII. 1845 – Zagreb, 15. IX. 1914). Studirao u Beču te doktorirao iz područja estetike; profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1874–1909); rektor, te zastupnik u Saboru (1881–90). S → A. Šenoom pokrenuo Vienac (1869). Osim epova, od kojih je najpoznatiji Dom i svijet, te Kohan i Vlasta, pisao pjesme, drame, književne kritike i studije. Zaokupljen romantičnim domoljubljem, osobito se ugledao u poljske (A. Mickiewicz) i skandinavske uzore. Svoje poglede o pitanjima estetike izložio je u opsežnom djelu Razvoj i sustav obćene estetike. Kao logika osjećaja, estetika prevladava puki psihologizam, te je zajedno, s etikom, praktična znanost opće (teorijske) filozofije. Marković je znatno modernizirao intelektualni život svojega vremena, a dao je i važne priloge istraživanju hrvatske filozofske baštine.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: