medicina, A. Paré, ilustracija iz Djela, Pariz 1607.
medicina, H. van Gersdorff, amputacija, drvorez iz 1517.
medicina, A. Vesalius Anatomija, Basel 1543.
medicina, W. Harvey The Anatomical, London 1653.
medicina (lat.), područje ljudske djelatnosti kojem je cilj očuvanje i unaprjeđivanje zdravlja zdravih ljudi (preventivna m.), liječenje oboljelih (kurativna m.) te osposobljavanje za život i rad nakon pretrpljenih bolesti i ozljeda (rehabilitacijska m.). Osim m. u užem smislu, tj. m. čovjeka (humana m.), u širem se smislu ona odnosi i na životinje (veterinarska m.) i biljke (fitomedicina). M. počiva na sustavu znanstv. spoznaja, ali je velikim dijelom i umijeće, vještina. U okviru kurativne m. gl. su postupci prepoznavanje bolesti (dijagnostika), predviđanje tijeka i ishoda bolesti (prognostika) i liječenje (terapija). M. se dijeli na teorijsku (npr. anatomija, fiziologija, patologija) i praktičnu, koja obuhvaća različite specijalnosti, bilo prema organima (npr. kardiologija, oftalmologija), bilo prema određenim skupinama bolesti (npr. infektologija, reumatologija) ili skupinama bolesnika (npr. ginekologija, pedijatrija), odn. prema vrsti i načinu terapijskih postupaka (npr. kirurgija, fizijatrija). Osim tjelesnima, m. se bavi i liječenjem psih. poremećaja i bolesti (psihijatrija, psihol. m.). U okviru preventivne m. higijena ima osnovni cilj očuvanje zdravlja (npr. osobna higijena, higijena stanovanja), dok soc. m. proučava odnose zdravstv. stanja stanovništva i soc.-ekon. prilika zajednice. Od ostalih med. grana valja spomenuti m. rada koja proučava utjecaj rada i radne okoline na čovjekovo zdravlje, škol. m. koja se brine o zdravlju škol. djece i mladeži, obiteljsku m. koja skrbi o zdravlju obitelji kao cjeline, vojnu m. koja proučava međusobne odnose između vojnikova organizma i posebnih uvjeta u kojima on živu u miru i ratu. Za razliku od služb. (oficijelne) m., u raznim se narodima razvila i pučka m. (etnomedicina) ovisno o običajima, navikama, stupnju kulture i društv. razvijenosti. Pučka je m. prihvatila i neke spoznaje služb. m., njegovala ih i kad su one od te m. bile već odbačene, ali valja kazati da su i neke zasade pučke m. našle mjesto u službenoj. Dok su se te dvije m. gotovo isprepletale u ranijim razdobljima, primjena prirodoznanstv. postavki i uvođenje eksperimenta pridonijeli su naglom razvoju znanstv. m., pa se pučka m., napose od XIX. st., potpuno udaljila od službene. U doba razvijene, pristupačne i sveobuhvatne zdravstv. zaštite, pučka m. odumire, no ona je u preobličenu obliku još i danas prisutna u vidu tzv. alternativne ili komplementarne m. Već su narodi na najprimitivnijem stupnju kulture na temelju iskustva poznavali umijeće liječenja i sprječavanja nekih bolesti. Toj iskustvenoj (empirijskoj) komponenti pridružuje se magično-teurgična, u kojoj je liječnik ujedno vrač, čarobnjak, šaman odn. svećenik. Prava znanstv. m. razvila se u staroj Grčkoj. Otac m. Hipokrat (←V – ←IV. st.) zalagao se za pomno promatranje bolesnika i zagovarao pomaganje prir. obrambenih snaga organizma u svladavanju bolesti. Posebnu je pozornost posvetio njegovanju med. etike (Hipokratova prisega). Tijekom vremena središte med. misli postaje Rim, gdje je grč. liječnik Galen (II. st.) nastavio Hipokratovo djelo. U starom je Rimu higijena bila na vrlo visokoj razini (vodovodi, kanalizacija, javna kupališta). Propašću Rim. Carstva stečevine ant. m. sačuvali su arap. liječnici, od kojih se u IX–XI. st. napose ističu Razes i Avicena. U to doba pada i osnutak visokih med. učilišta, najprije u tal. Salernu, potom u Bologni, Padovi, Montpellieru, Parizu, Oxfordu i drugdje. Onodobna m. nije donijela gotovo nikakvih izvornih spoznaja: tumačio se Galenov nauk, a bolesti su se prepoznavale prema položaju zvijezda (astrologija) te promjenama u mokraći (uroskopija) i pulsu. Konačni prekid s galenizmom i početak novog doba u m. zbio se u XVI. st., napose na području anatomije (A. Vesal), kirurgije (A. Paré) i epidemiologije (G. Fracastoro), dok će u XVII. st. slijediti otkriće optoka krvi (W. Harvey), uporaba mikroskopa (A. van Leeuwenhoek) i uvođenje kem. lijekova (Th. Paracelsus). Liječnici XVII. st. nadmetali su se teoretizirajući u objašnjenjima životnih pojava, koje su neki tumačili fizikalnim a drugi kem. procesima, zapostavljajući bolesnike. Tek su Th. Sydenham i Dubrovčanin Đ. Baglivi u tom stoljeću oživjeli Hipokratov pristup neposrednog proučavanja bolesnika i tako pripravili uvjete za razvoj kliničke m. Tom je razvoju pripomogao i G. Morgagni, koji je svakoj bolesti nastojao naći uzrok u patoanatomskim promjenama, kao i uvođenje metoda fizikalne dijagnostike, perkusije (L. Auenbrugger) i auskultacije (R. H. Laënnec). U XVIII. je st. J. P. Frank unaprijedio preventivnu m., a na to se nastavilo otkriće vakcinacije E. Jennera. XIX. st. donosi velik napredak fizike, kemije i biologije, ali je isto tako poznato kao bakteriološka era zbog otkrića specifičnih uzročnika bolesti (L. Pasteur i R. Koch). U tom je stoljeću i kirurgija dobila nov zamah uvođenjem anestezije i antisepse, odn. asepse. Poč. XX. st. dijagnostika se obogaćuje otkrićem x-zraka (W. C. Röntgen), a farmakologija uvođenjem kemoterapije, tj. liječenja s pomoću specifičnih kem. tvari (P. Ehrlich). Jedno od najznačajnijih praktičnih otkrića tog stoljeća bilo je uvođenje u terapiju sulfonamida i antibiotika, dok od teorijskih otkrića na izmaku tog stoljeća valja izdvojiti izradu mape ljudskoga genoma, što pruža neslućene mogućnosti ne samo u dijagnostici i terapiji, nego i u prevenciji mnogih bolesti. Jedan od najvećih hrv. doprinosa svj. m. jest onaj iz 1377, kad je u Dubr. Republici uvedena karantena kao protuepidemijska mjera, prva u svijetu, a taj su primjer slijedili i drugi lučki gradovi u Europi. Tri stoljeća poslije slijedi još jedna izvorna protuepidemijska mjera – uspostava sanitarnoga kordona na granici prema Osman. Carstvu kao barijere za zaštitu od kuge i drugih zaraznih bolesti. Stjecajem okolnosti m. u Hrvatskoj zaostajala je za onom u svijetu, no niz liječnika iz naših krajeva postizavao je uspjehe u stranom svijetu, a od njih su najznačajniji Istranin Santorio Santorio (XVI–XVII. st.; prvi u m. primijenio termometar, higrometar i vagu), Dubrovčanin Đuro Baglivi (XVII–XVIII. st.; zastupnik mehanističkih nazora o životu), a u XIX. st. Vinkovčanin Karl Heitzmann (prvi opisao hematoblaste), Osječanin Emanuel Klein (dokazao streptokoknu etiologiju šarlaha), Zagrepčanin Milan Sachs (otkrio uzročnika jednog oblika plinske gangrene) i dr. Postupno se i u Hrvatskoj razvija znanstv. m., pa valja istaknuti riječkoga kirurga Antonija Grossicha (uveo predoperativnu dezinfekciju operativnog područja jodnom tinkturom), zagreb. kirurga Dragutina Schwarza (uveo pojam penetrirajućeg vrijeda želuca), osječkoga kirurga Vatroslava Florschütza (uveo poseban način liječenja prijeloma udova poznat kao “balkanska metoda”). Jedan od najistaknutijih hrv. liječnika XX. st. svakako je Andrija Štampar, istaknuti organizator zdravstv. službe, jedan od osnivača Svj. zdravstv. organizacije. Med. fak. osnovan je u Zagrebu 1917, a danas djeluju med. fak. i u Rijeci, Splitu i Osijeku.