metafizika (grč. iza spisa fizike), filoz. disciplina koja raspravlja o onom nadosjetnom te istražuje prve uzroke i temeljne principe svega što postoji. Prema Aristotelu, prva filozofija ili opća filozofija. Naslov istoimenog Aristotelova djela. Dijeli se na opću (ontologija) i posebnu metafiziku (kozmologija, racionalna psihologija ili antropologija, naravna ili racionalna teologija). Gl. problemi kojima se m. bavi jesu duh, život, materija, Bog, sloboda. Kod Tome Akvinskog i skolastičara m. postaje “božanska disciplina” koja razumski ispituje postojanje i narav Boga, ali lišena Objave ostaje “sluškinja teologije”. U novovjekovnoj filozofiji više je usmjerena prema pitanju vanj. svijeta, što je on u sebi (Descartes, Kant), dok se moderna m. (od idealizma do egzistencijalizma) najviše bavi čovjekom, problemom njegove naravi, postojanja i slobode, te njegova odnosa s drugim i njegovoj ulozi u povijesti. Unutar takvih orijentacija nastoji se i oko prevladavanja (stare) m. kao statičnog shvaćanja svijeta i školske discipline (Wolffova m.), naglašavanjem čovjekova aktivizma, bilo u subjektivnom (Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard), ili kolektivističkom smislu (Marx). Također, nova znanstvena filozofija (Bečki krug i dr.) označena je i pokušajima odbacivanja m. Istodobno se neovisno razvijaju ili odvajaju razne filoz. i znanstv. discipline koje preuzimaju bavljenje problemima kojima se bavila m. (ontologija, logika, matematika i dr.).