modulacija (lat.), proces u kojem se osobina jedne veličine mijenja u skladu s promjenom druge, npr. mijenjanje signala nosioca, tipično sinusoide, kako bi se taj signal iskoristio za prenošenje informacije. Modulira se barem jedna od triju karakteristika signala nosioca: faza, frekvencija i/ili amplituda. Tipični primjeri su amplitudna i frekvencijska modulacija (AM i FM) elektromagn. vala za prijenos radijskog programa. Sklop koji služi za m. naziva se modulator. 2. glazb Prelaženje iz tonaliteta u tonalitet unutar skladbe. Ima tri faze: kretanje u polaznom tonalitetu, prijelaz i kretanje u ciljnom tonalitetu. Prema harmonijskom postupku kojim se ostvaruje, m. može biti dijatonska, kromatska i enharmonijska. Dijatonska počiva na mnogostranosti akordâ mijenjanjem funkcije prijelaznog akorda; kromatska se ostvaruje alteriranjem tonova polaznog i ciljnog akorda (alteriranjem se stvaraju vođice u novi tonalitet), a enharmonijska s pomoću enharmonijske promjene jednog ili više tonova prijelaznog akorda, koji tom promjenom dobiva određenu funkciju u novom tonalitetu. Prijelaz u novi tonalitet potvrđuje se kadencom, kojom završava treća faza m. Ako ubrzo nakon m. dođe do vraćanja u polazni tonalitet, tada je riječ o uklonu, a ako tijekom skladbe novi tonalitet nastupi bez prijelaza, riječ je o tonalnom skoku. U suvr. glazbi (osobito elektroničkoj) riječ m. ima šire značenje od tradicijskog, pa se govori o amplitudnoj, faznoj, frekvencijskoj i modulaciji boje zvuka, ostvarivanima uz pomoć modulatora.