Mongoli, mongolska obitelj u stepi
Mongoli, budistička procesija
Mongoli, sudionik nar. festivala Naadan
Mongoli, pejsaž s jurtama u središnjoj Mongoliji
Mongoli, srodne etničke skupine u Mongoliji (o. 2,3 mil.), Unutrašnjoj Mongoliji (o. 4,2 mil.) i Mandžuriji. M. su i Burjati, Torguti i Kalmici u Ruskoj Federaciji. Tradicionalno nomadski stočari (konji, ovce, goveda, deve) koji stanuju u jurtama, dok su neke skupine, na granicama stepâ, sjedilačke i bave se poljodjelstvom. Danas o. 60% st. Mongolije živi u gradovima.
Povijest M. može se pratiti od poč. X. st., kada je u Mandžuriji i sjev. Kini na vlast došla dinastija Liao (907–1125). Ona je stupila u savez sa slabo poznatim plemenskim savezom poznatim pod nazivom Svi Mongoli, koji se pojavljuje potkraj XI. st. u sjeveroist. dijelu današnje Mongolije. Nakon njezina pada, na vlast je došla dinastija Juchen čiji su saveznici bili pripadnici turkijsko-mongolskog plemena Tatara koji nisu pripadali spomenutom savezu. Plemenski savez Svi Mongoli raspao se sred. XII. st. zbog suparništva između dvaju vodećih rodova. U razdoblju 1195–1206. mongolska plemena iz bivšeg saveza i Tatare uspio je ujediniti Džingis-kan (1162–1227), koji je 1206. na sveopćoj mongolskoj skupštini bio izabran za velikoga kana. U razdoblju između 1207. i 1227. poduzeo je niz voj. pohoda i proširio mongolsku vlast na Z do Rusije, na I do sjev. Kine i na J do sjev. Perzije. God. 1215. zauzeo je kin. prijestolnicu Peking. Umro je tijekom voj. pohoda u sjeverozap. Kini. Vlast su preuzela njegova četiri sina: Ogotaj je kao kan vladao od 1229. do 1241, Joči (Džudži) je dobio upravu nad zemljama na Z sve do Rusije, Čagataj je preuzeo vlast u sjev. Iranu i juž. Sinkiangu, a Tolui u ist. Mongoliji. Za Ogotaja je dovršeno zauzeće sjev. Kine, a Jočijev (Džudžijev) sin Batu-kan utemeljio je Zlatnu Hordu i poveo mongolske pohode prema sr. Europi. God. 1237. pokorio je Bugare na Volgi i Kumane, potom je osvojio rus. kneževine, napao Poljsku, spalio Krakov i opustošio Šlesku, te potukao njem.-polj. vitezove kraj Legnice (1241). Istodobno je druga mongolska vojska u bitki na r. Sajó (Šajo) u Ugarskoj porazila vojsku hrv.-ug. kralja Bele IV., pod vodstvom hercega Kolomana. Tijekom 1241. i 1242. M. su provalili u Hrvatsku, gdje su opustošili Srijem, Slavoniju, Čazmu i Zagreb. Bježeći od M., Bela IV. došao je u Zagreb, a zatim u Dalmaciju, koju su M. također poharali. Ipak, gradove Klis, Split i Trogir nisu uspjeli osvojiti. Na vijest o Ogotajevoj smrti M. su preko Bosne, Dubrovnika i Kotora otišli u Rusiju. Zatim je došlo do sukoba između pojedinih plemena oko prava na vrhovnu vlast u državi pa je tek 1248. za velikoga kana izabran Toluijev sin Mengke (1248–59). Naslijedio ga je Kublaj-kan (1260–1294), za čijeg je vladanja mongolska moć dosegnula vrhunac. Srušen je Bagdadski Kalifat (1258) i osvojena juž. Kina (do 1279), nakon čega je mongolska prijestolnica premještena u Peking. O bogatstvu i raskošnu životu na Kublajevu dvoru u Pekingu svjedoče opisi Marka Pola u djelu Milijun. Birokratizacija carstva i sukobi među pojedinim mongolskim kanatima doveli su potkraj XIII. st. do slabljenja države pa se golemo Mongolsko Carstvo rascijepilo na nekoliko država: carstvo velikoga kana u Kini (dinastija Yuan), Džagatajev kanat na području Turkestana, država Ilkanida u Perziji i Zlatna Horda u juž. Rusiji. Od pol. XIV. st. vlast Mongola polako se urušava, 1367. iz Kine ih je protjerala dinastija Ming, a u Rusiji se raspada Zlatna Horda. Proglasivši se Džingis-kanovim potomkom, Timur Lenk osniva golemu državu sa središtem u Turkestanu i od 1369. do 1402. osvaja područja Inda, Horezm, Afganistan, Azerbajdžan, Armeniju, Gruziju, Iran, Irak, Malu Aziju i Siriju. To je carstvo propalo nakon njegove smrti (1405). Na području nekadašnje Zlatne Horde u XV. st. nastalo je nekoliko samostalnih kanata. Timurov potomak → Babur utemeljio je 1525. islamsku državu Velikog mogula sa sjedištem u Delhiju. Tijekom XV., XVI. i XVII. stoljeća prevlast među Mongolima držala su kraće vrijeme pojedina plemena (Ojrat, Ordos i Čakar). U vrijeme Ligdan-kana (1603–34) došlo je do jačanja Mandžuraca koji su uspjeli poraziti savez tih mongolskih plemena i okončati konfederaciju mongolskih plemena. U to se vrijeme u Mongoliji počeo širiti tibetski lamaizam, ali sačuvali su se neki elementi tradic. religije, šamanizma. Od 1636. južna Mongolija došla je pod vlast kineske dinastije Qing i prozvana je Unutrašnjom Mongolijom. Sjeverna Mongolija priznala je vlast mandžurskih osvajača 1691. i u XVIII. stoljeću nazvana je Vanjskom Mongolijom, koja se tek u kineskoj revoluciji 1911. nakratko odvojila od Kine (do 1919, kada je Kina ponovno osvaja). Godine 1921. novoosnovana Mongolska narodna stranka povela je borbu za oslobođenje i uz pomoć Crvene armije 1924. proglašena je Mongolska Narodna Republika, uspostavljen jednostranački komunistički režim i provedena nacionalizacija. Na referendumu 1945. potvrđena je neovisnost Narodne Republike Mongolije, koja je 1961. primljena u OUN. Od 1974. do 1984. zemlju je vodio → Jumžagin Cedenbal. Na slobodnim izborima 1997. i 2001. predsjednik je postao Nacagijn Bagabandi. Zatim su predsjednici Nambarin Enhbajar (2005−09) i Cahijagin Elbegdorž (0d 2009).