nebo, u svim religijama, područje svetoga, božanskoga, i viša sfera vječnoga života. U povijesti religija zamišljaj neba ide od konkretne, prostorne predodžbe, do duhovnosti. U babilonskoj mitologiji n. je poput šatora vrhovnog boga Marduka, u grčkoj kupola koju drže stupovi visoke planine (Atlas). U starim indoeur. religijama razlikuje se gornje, sjajno n., gdje stoluje vrhovni bog, i donje, oblačno i promjenjivo n. s bogom gromovnikom i drugim božanstvima. U kin. mitologiji n. je ploča, u hinduizmu i budizmu čvrsti svod ispod kojega kruže Sunce, Mjesec i zvijezde. U mitskim kozmogonijama n. i zemlja su personificirani kao par koji rađa bogove. U Bibliji n. postaje simbol vrhunaravnog svijeta, duhovnog stanja i jedinstva s Bogom. Tu je duhovnu simboliku preuzelo kršćanstvo.