neobarok 1. glazb Stilska oznaka glazb. usmjerenja u prvim desetljećima XX. st. oživljavanjem barok. tradicije (uzor J. S. Bach, G. F. Händel) i skladanjem na instr. području pretežno concerta grossa, orguljskih preludija, tokata i fuga, pa fantazija i improvizacija, chaconna odn. passacaglia, violinskih solo sonata, orkestralnih suita, koncerata, preludija i fuga za klavir, a na vokalnom moteta i madrigala. Izražajna su sredstva primjenjivana i prilagođavana duhu baroka – teme izrazito instrumentalne, građene neperiodično razvijanjem početne jezgre, polifona načela strukturiranja višeglasja, prozračna instrumentacija, koncertantno tretiranje instrumenata itd. Od istaknutih autora iz toga vremena djelomičnu orijentaciju prema baroku u svojim su opusima ostavili M. Reger (Varijacije na Hillerovu i Mozartovu temu, Fantazija i fuga na temu B-A-C-H, orguljske koralne predigre i fantazije), J. N. David (orguljske varijacije na teme Schütza i Bacha, Chaconna i fuga za klavir, orguljska Tokata i fuga), P. Hindemith (motoričnost, improvizacija, barokna koncertantnost) i E. Kernek (concerta grossa, solo sonate za violinu, violončelo, kantate, oratoriji). 2. lik Oživljavanje baroknih oblika os. u arhitekturi u doba → historicizma u XIX. st. (Opera u Parizu, Hrv. nar. kazalište u Zagrebu).