kolon (lat.), u starom Rimu, ratar, poljodjeljac, seljak; naseljenik obrađivač zemlje koja se ne drži njegovim vlasništvom. S krizom robovlasničke proizvodnje u Rim. carstvu, veleposjednici se počinju koristiti radom osiromašenih seljaka ili oslobođenih robova, često i barbarskih doseljenika, koje naseljavaju na zemlju kao zakupnike s obvezom plaćanja zakupa u robi, proizvodima ili novcu. K. je isprva pravno slobodan, vezan raskidivim i vremenski ograničenim ugovorom sa zemljoposjednikom. Postupno dolazi i do nasljednih prava na takav položaj, ali i nasljednih obveza i ograničenja, te od III. st. koloni postaju vezani za zemlju, što uključuje i ograničavanje slobode kretanja. Zemljoposjednik je u pravilu dužan štititi kolona od nasrtaja pljačkaša, agresivnih susjednih vlastelinstava, pred drž. vlašću i sl. On ga i zastupa u prav. interesima i na sudu. Zauzvrat k. mu vjerno služi i podmiruje obveze. Rastom poreznih potreba države koje se u krajnjem svode na ubiranje glavarine od seoskih domaćinstava, sve se više obuzdava soc. i fiz. pokretljivost kolona. Zabranjuje se i promjena zanimanja, prodaja imovine, te se položaj kolona tek u principu razlikuje od položaja robova. U pojedinim dijelovima Carstva razlikovao se položaj kolona, ali i unutar istih područja varirali su pojedini statusi kolona, od ugovornog do gotovo ropskog, pri čemu su robovi vlasništvo gospodara, dok su k. “robovi zemlje”. Prodajom zemlje koloni su također prelazili u posjed drugog vlasnika.