Novi Vinodolski

Novi Vinodolski
Novi Vinodolski (do 1953. Novi), grad i gradsko upravno područje, u Primorsko-goranskoj županiji, u Hrvatskom primorju, na obali Vinodolskoga kanala, kraj ušća rječice Suhe Ričine, 42 km jugoistočno od Rijeke i 22 km sjeverozapadno od Senja; leži na 33 m nadmorske visine. Grad ima 4005, a gradsko upravno područje 5113 stanovnika (2011). Luka. Drvna industrija. Turizam; kupalište od 1878., prvi hotel (neorenesansni Lišanj) izgrađen je 1892. Organizirani turizam započinje krajem XIX. st. Dijeli se na stariji dio grada i noviji dio uz obalu. U starom gradu ostatci su frankapanskoga kaštela (XIII. st.), stolna crkva sv. Filipa i Jakova (XIV. st.), crkva sv. Marije s ruševinama pavlinskoga samostana (XV. st.). Na obali su ostatci staroga grada Lopara (vjerojatno rimska tvrđava). U povijesnim izvorima spominje se kao Novi, Novi u Vinodolu, Novi Vinodol, Novigrad, a od 1953. Novi Vinodolski. Područje današnjega grada bilo je naseljeno u pretpovijesno doba, o čemu svjedoče ostatci gradine na Velom Ospu, a kontinuitet naseljenosti ovoga područja u antičkom i bizantskom razdoblju potvrđuju nalazi rimskih nekropola i ostatci bizantske utvrde Lopar. Od ranoga srednjega vijeka Novi je bio središte Vinodolske knežije, a vrhunac srednjovjekovnoga razvitka naselje dostiže u u drugoj polovici XIII. st., kada se uz kaštel obitelji Frankapan razvija utvrđeno podgrađe. Naselje se prvi put u pisanim izvorima spominje 1288. u Vinodolskom zakonu, kojim je učvršćena sudska i administrativna vlast obitelji Frankapan nad ovim gradom. O gospodarskoj snazi naselja u XIV. st. svjedoči i činjenica da je tada u gradu izgrađena gotička stolna crkva sv. Filipa i Jakova, obnovljena 1520. Snažan poticaj razvitku naselja u XV. st. dao je kralj Matija Korvin koji je 1480. Novom podijelio nove gradske privilegije, slobode i prava. U istom razdoblju Novi postaje središte crkvenoga života ovoga područja Hrvatskoga primorja, osobito nakon dolaska pavlina te prisilnoga premještanja sjedišta Krbavsko-modruške biskupije u Novi u vrijeme biskupa Kristofora (1493), a nakon postojanih pljačkaških pohoda Osmanlija na područje ove biskupije. Godine 1496. grad je poharala epidemija kuge, a 1527. Osmanlije su spalili i opljačkali grad. Godine 1598. Mlečani su opljačkali grad i srušili utvrdu Lopsicu. Tijekom Uskočkoga rata (Austrijsko-mletačkoga rata, 1615–17) Mlečani su 1615. napali Novi i pobili stanovništvo. U razdoblju od XV. do XIX. st. Novi je bio jedno od središta glagoljaške pismenosti (od sredine XVII. st. matične knjige pisane su kurzivnom glagoljicom). Nakon pogubljenja Franje Krste Frankapana 1671. Novi je došao pod upravu Ugarske i Austrijske dvorske komore. U razdoblju od 1809. do 1813. grad je bio u sastavu Napoleonovih Ilirskih pokrajina, a 1813. francuska je vojska u gradu uspostavila kratkotrajnu civilnu vlast koja je trajala do 1814, kada je grad ponovno ušao u sastav Habsburške Monarhije. Začetci osnovnog školstva datiraju u 1793., a 1845., na poticaj Josipa Mažuranića, osnovana je Narodna čitaonica. U drugoj polovici XIX. st. započelo je kontinuirano iseljavanje stanovništva, ponajprije u SAD, koje je trajalo sve do završetka Drugoga svjetskog rata. Grad je u drugoj polovici XX. st. doživio oporavak procvatom turizma.