Njemačka

Službeni naziv: Savezna Republika Njemačka; Bundesrepublik Deutschland
Površina: 357 030 km2
Stanovništvo (proc. 2003): 82 541 000 (231 st./km2); 88% gradsko
Glavni grad Berlin (3 378 300 st., metropolitansko područje više od 4 mil. st.) (proc. 2005)
Upravna podjela 16 sav. zemalja (Bundesländer)
Službeni jezik njemački
Valuta euro (€) = 100 centa (do 2002. marka = 100 pfeninga)
Njemačka, država u sr. Europi, graniči s Poljskom i Češkom na I, Austrijom i Švicarskom na J, Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Nizozemskom na Z te Danskom na S; izlazi na Sjev. i Baltičko more, ima 2389 km morske obale.
Prirodna obilježja
Berlin, Parlament (Reichstag)
Bavarska, panorama
rijeka Rajna između Bingena i Koblenza
Köln, panorama
rijeka Elba kraj Magdeburga
Zugspitze
Nj. zauzima velik dio sr. Europe, od Alpa na J do Sjev. i Baltičkog mora (njem. Ostsee) na S. Izdvajaju se tri gl. cjeline. Na krajnjem J su Alpe s alpskim predgorjem. U Njemačkoj se pruža samo malen dio vapnenačkih Alpa građenih od mezozojskih i tercijarnih sedimenata. U zap. dijelu to su Allgauer Alpen, a u ist. Bayerische Alpen (Bavarske Alpe) s najvišim vrhom Njemačke, Zugspitze, 2963 m. Alpsko predgorje (Švapsko-bavarska visoravan) je brežuljkast kraj između Alpa i Dunava na 350–800 m n.m., građen od tercijarnih i kvartarnih sedimenata i glacijalnih nanosa s mnogobrojnim tragovima glacijacije (jezera, morene). Drugu cjelinu čini Njemačko sredogorje. To je o. 400 km široka zona staroga gorja, snažno razlomljenog i raščlanjenog, građenog od paleozojskih škriljevaca, pješčenjaka, kvarcita i granita. Današnje uzvisine ostatak su staroga gorja, uzdignutog za hercinske orogeneze, poslije sniženog i uravnjenog. Za alpske orogeneze ono je razlomljeno na današnje izdvojene gromade između kojih su prostrane doline i zavale, ispunjene mezozojskim i tercijarnim laporima, glinama i pješčenjacima, danas gusto naseljene, a koje omogućuju razmjerno laganu prohodnost cijelog područja. Na J sredogorje obrubljuju Švapska (do 1015 m) i Franačka (657 m) Jura (Schwäbische i Fränkische Alb) građene ugl. od jurskih vapnenaca. Na krajnjem JZ je kristalinični masiv Schwarzwalda (Feldberg, 1493 m), rajnskim tektonskim rovom odvojen od sličnih Vogeza u Francuskoj, a nešto sjevernije malo niži Odenwald (626 m). Na SZ sredogorja uzdiže se Rajnsko škriljavo gorje (Rheinisches Schiefergebirge), rajnskim rovom razdvojeno na Eifer (747 m) i Hunsrück (816 m) na Z te Sauerland (841 m), Westerwald (657 m) i Taunus (880 m) na I. Istočnije je Hessensko i Wesersko pobrđe s bazaltnim izdvojenim gorama Vogelsberg (774 m) i Rhön (950 m) te kristaliničnim masivima Harz (1142 m), Tirinška šuma (Thüringer Wald, 982 m) i Franačka šuma (Franken Wald, 795 m). U ist. dijelu sredogorja, duž granice s Češkom, pružaju se Erzgebirge (ili Rudna gora; Fichterberg, 1214 m) te kristalinična gorja Češkog masiva građena ugl. od prekambrijskih granita i gnajsa: Oberpfälzer Wald (936 m), Böhmer Wald (Grosser Arber, 1456 m) i Bayerischer Wald (1121 m). Na S Njemačke je Njemačko-poljska (ili Pribaltička) nizina, široka od 150 km na Z do više od 400 km na I, blago nagnuta od sredogorja prema S. Tijekom pleistocena dotle je dopirao rub ledenog pokrova (koji se nekoliko puta povlačio i napredovao). Na krajnjem J nizine, na prijelazu prema sredogorju, prostrana su područja prekrivena praporom, prema S sve je više slabije plodnog morenskog materijala. Morene su preoblikovane u blago valovite platoe između kojih su vlažnije pradoline, oblikovane tokovima koji su za ledenog doba tekli ispod i rubom ledenog pokrova. Najsjeverniji dio nizine pokriven je najmlađim nanosima, slabije se odvodnjava pa se mjestimično javljaju močvare, posebice u ist. dijelu. Obala je ugl. niska, mjestimice močvarna. Obala Sjev. mora raščlanjena je duboko uvučenim estuarijima Emsa, Wesera i Elbe, a ispred obale pružaju se pješčani Frizijski otoci (Istočni i Sjeverni) koji obalu donekle štite od djelovanja valova. Obala Baltičkog mora također je niska, građena većinom od morenskog materijala, ispred obale je više otoka, među njima i najveći njem. otok Rügen. Klima je umjereno topla, vlažna. U sjev. dijelovima izraziti su utjecaji Atlantskog oceana koji se zbog nepostojanja reljefne prepreke šire cijelom nizinom. Prema J i I sve se jače osjećaju kontinentski utjecaji, godišnja temperaturna amplituda je sve veća, padalina je manje, a sve veći udio padne ih u toplom dijelu godine. Sr. siječanjska temp. smanjuje se od 0 °C na SZ na -1 °C na I i od -2 do -3 °C na J. Sr. srpanjske temp. kreću se od 17 °C na SZ, 18 °C na J do 19 °C na I. U sjev. dijelovima (nizina) padalina ima između 500 mm na I i 700 mm na Z, u sredogorju 700–1500 mm, a u Alpama i do 2000 mm. Snijeg se u nižim dijelovima zadržava 1–2 mj., u Alpama znatno dulje. U Alpama i predgorju posebnost je fen (Föhn), topao i suh juž. vjetar koji u proljeće uzrokuje naglo topljenje snijega, katkad i lavine. Prir. vegetacija većeg dijela zemlje su miješane listopadne šume (bukva, hrast i dr.) koje prema višim dijelovima prelaze u crnogorične (smreka, jela). Danas su mnoge bukove šume potisnute crnogoricom, a borovi se sade i na slabije plodnim pjeskovitim i šljunkovitim dijelovima na S. Pod šumama je 31% površine. Gl. razvodnica pruža se od krajnjeg JZ zemlje (Schwarzwald) na S preko Švapske i Franačke Jure prema Fichterbergu. Područje j od toga odvodnjava Dunav prema Crnome moru. Većina pritoka dolazi mu s Alpa: Iller, Lech, Isar i Inn, jedini veći lijevi je Altmühl. Gotovo sav preostali dio zemlje odvodnjava se prema Sjev. moru. Najveće su rijeke Rajna (Rhein), u Njemačkoj 865 km, s pritocima Neckar (367 km), Majna (Main, 524 km), Mosel, Ruhr (230 km), Lippe (250 km) i dr., zatim Ems (371 km), Weser (725 km) i Elbe (Laba), u Njemačkoj 700 km. Krajnji SI zemlje odvodnjava se prema Baltičkome moru s više manjih tokova, jedini veći je pogranična Odra (Oder) s pritokom Neisse (polj. Nysa), ali one iz Njemačke gotovo da nemaju pritoka. Rijeke imaju dosta ujednačen vodostaj (neke nešto niži zimi) i važni su plovni putovi. Iako brojna, jezera su ugl. male površine, većinom ledenjačkog podrijetla, najviše ih je u sjev. nizini i u predalpskom području. Na S su najveća Müritzsee (110 km2), Schweriner See (61 km2), Plauen See (38 km2), Kummerower See (32 km2), a na J Bodensko (Bodensee na tromeđi s Austrijom i Švicarskom, 539 km2), Chiemsee (80 km2), Starnbergersee (56 km2) i Ammersee (47 km2).
Stanovništvo
S više od 82 mil. st. Njemačka je, nakon Rusije, populacijski najveća eur. zemlja. Nešto više od 91% st. čine Nijemci, od manjina najbrojniji su Lužički Srbi, Frizijci, Danci i Romi. Blizu 7 mil. stanovnika (o. 8%) čine stranci koji su došli kao radnici, najviše iz Turske (1,7 mil.), Italije (550 000), Srbije i Crne Gore (500 000), Grčke (320 000), Poljske (290 000), Hrvatske (230 000), Rusije (180 000), BiH (160 000) i dr. Služb. jezik je njemački. Gustoća naseljenosti je visoka, o. 230 st./km2 (malo je tako velikih zemalja, a tako gusto naseljenih). Općenito, gl. su razlike između gušće naseljene bivše Zap. Njemačke (265 st./km2) i rjeđe naseljene bivše Ist. Njemačke (155 st./km2), te razlike sjevera i gušće naseljenog juga u oba područja. Najgušće je naseljeno sjev. Porajnje i ruhrsko područje, sjev. rub sredogorja, te šire zone oko Berlina, Hamburga, Frankfurta, Stuttgarta, Münchena i dr. U gradovima živi 88% st., a karakterističan je policentričan razvoj, više od 80 gradova ima više od 100 000 stanovnika. Rast gradova rezultirao je dvama gl. oblicima grad. područja. Velike konurbacije, npr. Ruhrska, koja je nastala srastanjem više gradova, te aglomeracije (npr. Stuttgart) koje su nastale širenjem sred. grada i njegovim srastanjem s okolnim urbaniziranim naseljima. Berlin je najveći grad, ima 3 378 300 st., metropolitansko područje više od 4. mil. Najveće urbanizirano područje je konurbacija Rhein-Ruhr s 11,8 mil. st., a čine ga Köln (961 000 st.), Essen (596 200), Dortmund (587 200), Düsseldorf (573 500), Duisburg (502 300) i brojni drugi gradovi. Od ostalih gradova najveći su Hamburg (1 743 900 st., aglomeracija 3,3 mil.), München (1 272 179 st., aglomeracija 2,3 mil.), Frankfurt (642 800, konurbacija Rhein-Main 3,1 mil.), Stuttgart (590 400, aglomeracija 2,3 mil.), Bremen (547 900), Hannover (514 300), Leipzig (502 500) i dr. Demografski trendovi u bivšim dvjema državama bili su dosta različiti. Neposredno nakon II. svj. rata u Nj. se uselilo o. 12 mil. Nijemaca iz različitih dijelova Europe. Nakon podjele na dvije države, gl. odredište migranata bila je Zap. Njemačka, dijelom i iz Ist. Njemačke, nakon 1961. ilegalnih. Zbog smanjenja rodnosti broj st. Ist. Njemačke opada već od 1970-ih g. Zap. Njemačka i dalje ima porast, ali i to većinom zbog imigracije. Porast st. danas je spor (2‰/god., prosj. 1980–2002) i to zbog imigracije, jer je stopa rodnosti (8–10‰) manja od smrtnosti (10–11‰). Stanovništvo je po strukturi sve starije, mlađi od 15 g. čine o. 15%, a stariji od 65 g. više od 17% ukupnog st.; o. 3,5% st. starije je od 80 g. Medijalna starost je 42 g., a očekivano trajanje života 75 g. za muško, a 81 g. za žensko st. Približno trećinu st. čine pripadnici Rimokatoličke (ugl. na J i JZ) i Evangeličke (na S i I) crkve, znatan udio st. izjašnjava se nereligioznim. Od ostalih religija ima drugih protest. zajednica, muslimana, židova i dr. Obrazovna struktura je odlična, nepismen je zanemariv udio st., većina djece nastavlja i sr. školu. Obrazovanje je u nadležnosti pojedinih sav. država. Sveuč. obrazovanje ima vrlo dugu tradiciju (sveučilište u Heidelbergu osn. 1386), u zemlji ima 70-ak sveučilišta, od kojih su neka svjetski poznata.
Gospodarstvo
München, Olimpijski stadion
Frankfurt na Majni, poslovni dio grada
Hamburg, lučki dio grada
Praktički potpuno razoreno u II. svj. ratu, njem. gospodarstvo se u dvjema državama različito razvijalo. U zap. dijelu, uz pomoć zemalja pobjednica (Marshallov plan), razvijalo se slobodno tržišno gospodarstvo, u uvjetima brza napretka građeno je socijalno osjetljivo društvo i SR Njemačka se brzo razvila u vodeću eur. gosp. silu s naprednim i učinkovitim gospodarstvom. Nasuprot tome, u Ist. Njemačkoj razvijano je državno upravljano gospodarstvo u sklopu Ist. bloka. Stoga su dvije države ujedinjenje dočekale na bitno različitom stupnju razvitka i s različitom gosp. strukturom. Zap. Njemačka, visoko razvijena, tehnološki napredna s diverzificiranom privredom i uključena u globalni gosp. sustav, i Ist. Njemačka, tehnološki zaostala, slabo integrirana u svj. tokove, s visokom stopom nezaposlenosti i gospodarstvom koje u uvjetima konkurencije nije moglo opstati. Ni 15 g. nakon ujedinjenja, usprkos stotinama mlrd. USD uloženih u obnovu, te razlike nisu nestale. Iako je ujedinjena Njemačka i dalje treća gosp. sila svijeta, rast gospodarstva dosta je skroman, manji od 2%/god. (prosj. 1990–2002). Poljoprivreda je u apsolutnim pokazateljima snažna, ali ima malo značenje i u zaposlenosti i u ostvarenom dohotku, a proizvodnja mnogih proizvoda nije dovoljna za vlastite potrebe. Prevladavaju gospodarstva s kombiniranom ratarsko-stočarskom proizvodnjom s velikim udjelom krmnog bilja. U zap. dijelu intenzivan je proces okrupnjavanja posjeda, a u ist. se nekadašnja kolektivna gospodarstva nastoji transformirati u efikasnije organizacijske oblike. Među poljoprivr. kulturama najznačajnija je proizvodnja raži (1. u svijetu), ječma (3), zobi (7), zatim krumpira (6), uljane repice (4), šećerne repe (2), hmelja (1) i dr. Značajna je proizvodnja voća (jabuke, kruške, grožđe – u proizvodnji vina 8. u svijetu), a oko velikih gradova intenzivna je proizvodnja povrća. U stočarstvu je najvažnije mliječno govedarstvo (u proizvodnji sira 2. u svijetu, kravljeg mlijeka 4, maslaca 4), uzgoj svinja (5) i peradi. Značenje ribarstva postupno opada zbog prevelikog izlova i onečišćenosti mora, sve je važnija akvakultura. Iskorištavanje bogatih nalazišta ugljena i željezne rude, koja su bila temelj industrijalizacije Njemačke (Ruhr, Saarland), u najvećoj je mjeri zamrlo zbog iscrpljivanja i pojave jeftinijih ruda na svj. tržištu (Njemačka je 4. najveći uvoznik kamenog ugljena) i preorijentacije na naftu i plin. Proizvodnja smeđeg ugljena i lignita značajna je u ist. zemljama gdje se koristi za proizvodnju el. struje (26% el. energije). Od ostalih ruda važno je dobivanje kalijeve i kamene soli, plina, te nešto nafte, građevinskoga kamena. Nalazišta drugih ruda (uran, željezna i bakrena ruda) zbog nerentabilnosti se ne iskorištavaju. Njemačka je 5. potrošač energije u svijetu. Oko 12% el. energije dobiva se iz obnovljivih izvora, od toga manje od polovice u hidroelektranama, ostalo od vjetra, spaljivanja otpada, Sunca i dr. Više od 27% el. energije dobiva se u nuklearnim elektranama, u pogonu ih je 12 sa 16 reaktora (sve u zap. zemljama). Zatvoreno je 20 reaktora (6 u ist. zemljama). Nj. je među industrijski najrazvijenijim zemljama svijeta. Osim velikih industr. područja (Ruhr, Saar, Berlin, Stuttgart, München, Hamburg), ind. je razvijena disperzno s mnogobrojnim malim i sr. pogonima. Vrlo je razvijena, gotovo da nema grane u kojoj Nj. nema neku od vodećih svj. tvrtki. Najvažnije grane: automobilska (Daimler-Benz, Volkswagen, Audi, BMW), kemijska (Bayer, BASF), elektron., elektrotehn. i strojarska (Siemens, Thyssen-Krupp, Bosch…), petrokem., kovinska (proizvodnja čelika, 6. u svijetu), proizvodnja preciznih i optičkih uređaja, papira (5), alata, kućanskih aparata, prehrambena (proizvodnja piva 3. u svijetu), drvna, staklarska, grafička, proizvodnja igračaka… Smanjuje se važnost radno intenzivnih ind. koje su se preselile na I Europe (tekstilna, kože i obuće) ili Daleki istok (brodogradnja). Njemačku godišnje posjeti oko 18 mil. stranih turista, ali Nj. je ponajprije snažno emitivno područje, zarada od turizma čini o. 40% troška koji naprave Nijemci u inozemstvu. Vanjska trgovina jedan je od ključnih sektora gospodarstva – Nj. je najveći svj. izvoznik i, nakon SAD-a, najveći uvoznik. Vanjskotrgovinska bilanca pozitivna je još od 1950-ih i stalno se povećava. Više od 30% vrijednosti izvoza čine vozila i dijelovi te strojevi, izvoze se još kem., elektron., elektrotehn. i prehr. proizvodi. Struktura uvoza je slična, uz dodatak nafte i plina, i veći udio prehr. proizvoda. Najvažniji partneri su Francuska, SAD, Vel. Britanija, Italija, Nizozemska. Prom. sustav vrlo je razvijen, a nakon ujedinjenja gl. problem bio je povezati dva sustava koja su se razvijala odvojeno. Nj. je među prvim zemljama počela graditi autoceste, današnja mreža vrlo je gusta (o. 12 000 km), posebice u zap. dijelu. Željeznička mreža uvelike je obnovljena, posebice je razvijen prigradski i međugradski promet, više od 600 km čine pruge za vlakove velikih brzina. Trg. flota je velika, velik broj brodova registriran je u drugim zemljama. Najveće su luke Hamburg, s predlukom Cuxhaven, Bremen s Bremerhavenom, te Wilhelmshaven, a na Baltičkome moru Rostock, ali Nj. velik dio pom. prometa obavlja preko Rotterdama. Vrlo je razvijena i unutrašnja plovidba, Rajna je najprometnija njem. i eur. rijeka. Na Rajni je Duisburg, s više od 45 mil. tona prekrcanog tereta najprometnija eur. riječna luka. U mreži unutrašnje plovidbe vrlo su važni kanali koji povezuju rijeke – Mitteland od Odre do Emsa, kanal Majna–Dunav koji je omogućio povezivanje Sjev. i Crnog mora, kanal Rajna–Ems, kanal Rajna–Rhône i dr. Od posebnog je značenja Kielski kanal koji najkraćim putem povezuje Baltičko i Sjev. more. Frankfurt, s više od 50 mil. putnika, najprometnija je zračna luka i važna čvorišna točka u svj. mreži. Ostali veći aerodromi su u Münchenu, Düsseldorfu, Berlinu, Hamburgu, Kölnu/Bonnu, Stuttgartu.
BNP (2003): 2085,81 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2004):
poljoprivreda 1%, industrija 28%, usluge 71%
Udio zaposlenih po sektorima (2004):
poljoprivreda 2,3%, industrija 30,8%, usluge 66,9%
Nezaposlenih (2004): 9,2%
Inflacija (pros. 1990–2001): 1,8% (2004: 1,6%)
Realan rast gospodarstva (pros. 1990–2002): 1,6% (2003: -0,1%)
Uvoz (2003): 601,8 mlrd. USD
Izvoz (2003): 751,5 mlrd. USD
Povijest
Potsdam, crkva sv. Nikole
Rostock, sveučilište
Leipzig, spomenik J. W. Goetheu
Ime Germania keltskog je podrijetla, po kojem su poslije Rimljani nazvali područje između Rajne i Odre. U kasnome brončanom dobu (o. ←500) Germani su naseljavali juž. područja Švedske, dan. poluotok, pokrajinu Schleswig-Holstein i ist. dio Saske. Podrijetlo im je prilično nepouzdano. Germane u pisanim izvorima prvo spominju grč. povjesničari Pitej i Posejdonije, a potom i rim. Salustije i Livije. Rim. povjesničar Tacit prenosi stariju germ. tradiciju prema kojoj je germ. bog Tuist imao tri unuka koji su bili praoci triju germ. plemena: Ingerona, Isterona i Herminona. Iz tih je plemena nastalo o. 300 drugih germ. plemena podijeljenih u tri osnovne skupine: sjeverni, istočni i zapadni Germani. Od svih tih plemena tijekom ←III. st. izdvaja se nekoliko većih – Franci, Sasi i Alemani. Do konca ←II. st. germ. plemena naseljavaju sred. i juž. Njemačku te dolaze u dodir s Rimljanima u Galiji. Prvi veći sukobi Germana s Rimljanima bili su potkraj ←II. st. kada su Germani napali Galiju i sjev. Italiju. No, god ←102/101. porazio ih je rim. vojskovođa Marije. Prvi pouzdani podaci o Germanima datiraju u vrijeme voj. napredovanja Julija Cezara u Galiji u razdoblju ←58–←50. U to su vrijeme Germani naseljeni na području od Rajne na Z do Dunava na J. U razdoblju ←12–←9. Rimljani su prodrli na germ. teritorij sve do r. Labe, ali nakon pobjede germ. vojskovođe Arminija nad rim. vojskom u bitki kraj Teutoburške šume (←9), rim. napredovanje je zaustavljeno te je veći dio Njemačke oslobođen od rim. dominacije. Hunski pritisak na germ. plemena od kraja IV. st. utjecao je na preseljenje germ. plemena prema Z. Tada se pojavljuju prva nezavisna germ. kraljevstva koja tijekom V. st. prihvaćaju arijansko kršćanstvo. Jedno od najvažnijih germ. plemena bili su Franci. Potkraj V. st. merovinški kralj Klovis utemeljio je Franačko kraljevstvo u Galiji i zap. Njemačkoj te je prihvatio katolicizam. U trećem desetljeću VIII. st. dinastiju Merovinga zamijenila je dinastija Karolinga, a prvi kralj iz ove dinastije bio je Pipin, okrunjen 751. Njegov sin Karlo Veliki proširio je kraljevstvo do Labe. Karla je 800. g., za cara Svetoga Rimskog Carstva, okrunio papa Leon III. Verdunskim sporazumom 843. Ludovik Pobožni postao je kralj Ist. Franaka i na taj način zavladao najvećim dijelom današnje Njemačke. Pod voj. pritiskom Danaca, Saracena i Mađara dolazi do osipanja Njem. kraljevstva te se pojavljuju gotovo nezavisne kneževine Bavarska, Frankonija (Franačka), Švapska, Lotaringija i Saksonija. Nakon smrti Ludviga IV. Djeteta (911), posljednjega istočnofranačkoga Karolinga, kneževi su za kralja izabrali frankonijskog kneza Konrada I. (911–918). Njega je naslijedio Henrik I. (919–936), knez Saksonije, kojega su najprije priznale samo Saksonija i Frankonija, a potom i Švapska i Bavarska. Njegov sin Oton I. Veliki (936–973) okrunjen je 962. u Aachenu za cara Svetoga Rim. Carstva. U unutrašnjoj politici Oton I. os. se oslanjao na Crkvu koju je darivao raznim privilegijima. Od posebne važnosti za carstvo bila je njegova pobjeda nad Mađarima kraj Augsburga 955. Nakon smrti Henrika II. (1024), saksonsku dinastiju zamijenila je salijska, čiji je rodonačelnik bio Konrad II. (1024–1039). Pokušaj vladara iz ove dinastije da prošire vlast na Italiju te sukobi između carstva (imperium) i papinstva (sacerdotium), os. jaki u vrijeme cara Henrika IV. (1056–1106.) i pape Grgura VII., doveli su do slabljenja sred. vlasti i jačanja lokalnih magnatskih obitelji. Posljednji vladar iz salijske dinastije bio je Henrik V., koji je umro 1125. Od tada do 1254. carstvom upravlja dinastija Hohenstaufovaca, a prvi vladar iz te dinastije bio je Lotar III. (1125–37). Fridrik I. Barbarossa (1152–90) uspio je ojačati sred. vlast, ali su u njegovo vrijeme obnovljeni sukobi s papinstvom, posebice u vrijeme pape Aleksandra III. Poslije smrti Fridrika II. Sicilskog (1212–50) dolazi do razdoblja međuvlašća (interregnum), unutrašnjih nemira i slabljenja sred. vlasti. Ovo razdoblje završava 1273. izborom Rudolfa I. Habsburgovca za cara Svetoga Rim. Carstva. Poslije njegove smrti 1291. članovi dinastija Habsburg, Wittelsbach i Luxembourg izmjenjivali su se kao carevi Svetoga Rim. Carstva. Do druge pol. XIV. st. niti jedan od careva nije uspio ojačati sred. vlast tako da je Sveto Rim. Carstvo tijekom toga vremena zapravo bila federacija nezavisnih njem. kneževina. God. 1356. car Karlo IV. Luksemburgovac (1346–78) izdao je Zlatnu bulu, ustavotvorni dokument u kojem je uređeno pitanje izbora cara Svetoga Rim. Carstva te položaja i povlastica kneževa izbornika cara Svetoga Rim. Carstva. Izbor Albrechta V. Habsburškog 1438. za cara označio je početak gotovo neprekinute carske vlasti te dinastije i to sve do raspada Svetoga Rim. Carstva 1806. U XVI. st. carstvo zahvaćaju veliki vjerski i društv. nemiri koji traju neprekidno do 1648. Vjerski nemiri započeli su 1517, kada je Martin Luther, prof. teologije na Sveučilištu u Wittenbergu, objavio svojih 95 teza o kupovanju oprosta i zatražio reformu unutar Kat. crkve. Lutherova teol. i reformatorska zahtijevanja naišla su na velik odziv u više njem. kneževina gdje je Kat. crkva izgubila utjecaj, te je uspostavljen novi crkv. poredak utemeljen na luteranskim doktrinama. Širenju reformatorskih ideja znatno je pridonijelo korištenje tiskarskih mogućnosti i objavljivanje teza na njem. jeziku. God. 1521. car Karlo V. (1519–56) je Wormskim ediktom izopćio M. Luthera iz Carstva. Društv. nemiri dostigli su vrhunac 1524–25. godine u tzv. Seljačkom ratu – ustanku seljaka u juž. Njemačkoj i Tiringiji. Ustanak je ugušen 1525, ubijeno je o. 100 000 ustanika. Budući da nije uspio uspostaviti crkv. jedinstvo u carstvu, Karlo V. je 1546. zaratio protiv saveza protest. kneževa ujedinjenih u Schmalkaldensku ligu. Neprijateljstva su trajala do potpisivanja mirovnog ugovora u Augsburgu 1555. kojim se u carstvu priznaju i katoličanstvo i luteranizam. Ovim ugovorom svakom je knezu dopušteno da unutar granica svoje kneževine odredi služb. vjeroispovijest prema načelu “čija vlast, njegova i vjera” (cuius regio, eius religio). No, i poslije potpisivanja Augsburškog mira nastavljeni su vjerski sukobi koji su vrhunac dostigli u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata (1618–48). Rat je započeo u Pragu, proširio se na cijelu Češku, a potom i na cijelo carstvo. Na jednoj strani bili su kat. carevi (Matija II., zatim Ferdinand II. i Ferdinand III.) i kat. kneževi, a na drugoj protest. gradovi i kneževine potpomognuti Danskom, Švedskom i Francuskom. U ratu je carstvo izgubilo velike teritorije, Njemačka je materijalno i financijski opustošena, a broj njezina stanovništva smanjio se gotovo za polovinu (od 17 mil. 1618. na 8 mil. 1648). Westfalskim mirom 1648. njem. kneževine postigle su potpunu samostalnost iako su nominalno priznale vrhovnu carsku vlast, te je priznata jednakost kat. i protest. vjere u carstvu. Iste godine carstvo je sklopilo mir sa Švedskom i Francuskom. Poslije Tridesetogodišnjeg rata kao dominantna kneževina u carstvu nameće se Brandenburg-Pruska. God. 1701. brandenburški knez izbornik i pruski vojvoda Fridrik III. uzeo je naslov pruskoga kralja kao Fridrik I. Njegov unuk Fridrik II. Veliki (1740–86), zastupnik prosvijećenog apsolutizma, znatno je povećao teritorij Pruske, čime je ona postala druga po snazi njem. država, poslije Austrije. God. 1806. kralj Fridrik Wilhelm III. objavio je rat Francuskoj. U ratu su njem. kneževine na čelu s Pruskim kraljevstvom poražene, a Napoleon I. osvojio je Berlin. Došlo je do osipanja carstva koje je i službeno prestalo postojati kada se car Franjo II. odrekao krune Svetoga Rim. Carstva. Odlukama Bečkoga kongresa 1814/15. g. 37 njem. kneževina i četiri slobodna grada ujedinjeno je u Njem. savez u kojem je najveći utjecaj imala Austrija. U vrijeme režima austr. ministra K. Metternicha Austrija se suprotstavila pokretu njem. nac. ujedinjenja. God. 1862. Otto von Bismarck postao je pruski ministar predsjednik. Njegovo temeljno uvjerenje bilo je da je za opstanak Pruske kao velike eur. sile nužno izvršiti polit. ujedinjenje njem. kneževina. Kada je 1866. u tzv. Sedmotjednom ratu vojno porazila Austriju, Pruska je pripojila većinu sjevernonjemačkih kneževina (Schleswig i Holstein, Nassau, Hannover i dr.), dok je sa 17 manjih kneževina utemeljila federalnu zajednicu nazvanu Sjevernonjemački savez. U ratu 1870–71. taj je savez na čelu s Pruskom vojno porazio Francusku. Nakon toga i južnonjem. kneževine (Bavarska, Württemberg, Baden i Hessen) ujedinjuju se sa Sjevernonjem. savezom nakon čega je 1871. utemeljeno Njemačko Carstvo na čelu s Wilhelmom I. Pruskim (1871–88). Na kraju XIX. st. Njemačko Carstvo intenzivira svoju svj. politiku proširenjem utjecaja u Africi i politikom tzv. Drang nach Osten, tj. širenje utjecaja u Turskoj i Perziji. Do poč. XX. st. Njemačko Carstvo postalo je jedna od najutjecajnijih eur. sila. Tijekom I. svj. rata (1914–18) Njemačka je bila u savezništvu Centralnih sila s Austro-Ugarskom Monarhijom, Turskom i Bugarskom. U ratu protiv zemalja Antante (Vel. Britanija, Francuska, Rusija, SAD i Italija) Centralne sile su do konca 1918. poražene. Kao posljedica poraza u Njemačkoj je iste god. izbila tzv. Novembarska revolucija, a car Wilhelm II. je odstupio. Njemačka je bila prisiljena prihvatiti uvjete mira koje su postavile zemlje članice Antante. Prema ugovoru u Versaillesu Njemačka je izgubila svoje prekomorske kolonije kao i dijelove eur. teritorija. Rajnsko područje je demilitarizirano i okupirale su ga zemlje Antante sve do 1930. God. 1919. utemeljena je Weimarska Republika, koja se od početka našla u velikim teškoćama zbog gosp. raspada države, posebice goleme inflacije i zbog nepovoljnih odredbi nametnutih Njemačkoj Versailleskim mirovnim ugovorom. Iako je nakon 1923. došlo do polagana gosp. oporavka zemlje, velika gosp. kriza koja je započela 1929. uzrokovala je veliku nezaposlenost, ponovni gosp. pad, i kao posljedicu socijalne nemire. To je predstavljalo pogodne uvjete za dolazak ekstremnih polit. stranaka na vlast. Razdoblje od 1929. do 1933. obilježeno je raspadom demokr. ustroja Republike. God. 1933. A. Hitler, vođa Nacionalsocijalističke partije Njemačke, izabran je za kancelara, a već iduće godine (1934) i za predsjednika tzv. Trećeg Reicha. Nacistička pangermanistička ideologija i ekspanzionistička politika (priključenje Austrije 1938, okupacija Češke i Moravske 1939, napad na Poljsku 1939) bili su neposredan povod za izbijanje II. svj. rata (1939–45). U savezništvu s Italijom i Japanom (Trojni pakt) te nizom satelitskih saveznika i kvislinških pokreta, Njemačka je ušla u rat protiv SAD-a, Sovj. Saveza i Vel. Britanije. Nakon početnih voj. uspjeha na zap. i ist. fronti Europe (1939–42), uslijedio je niz vojnih poraza koji su doveli do savezničke i sovj. okupacije Njemačke 1945. SAD, Vel. Britanija i Francuska okupirale su dvije trećine zemlje na zapadu, dok je Sovj. Savez uspostavio kontrolu nad ist. dijelom Njemačke. Njemačka je podijeljena u četiri okupacijske zone, a gl. grad Berlin ostao je u tom trenutku u cijelosti unutar sovj. zone. Zbog nesuglasica između zap. saveznika i Sovj. Saveza, u zap. dijelu Njemačke utemeljena je 1949. Sav. Republika Njemačka (Zap. Njemačka), dok je u ist. dijelu zemlje iste godine formirana Njem. Demokr. Republika (DDR, Ist. Njemačka) na čelu s komunist. vladom. Berlin je tada administrativno podijeljen u sovj. i zap. sektor. Od 1948. SAD je započeo aktivno podupiranje gosp. oporavka Zap. Njemačke kako bi ova zemlja postala predziđe mogućoj komunist. ekspanziji. Ubrzo dolazi do ekon. jačanja Zap. Njemačke koja se pretvorila u stabilnu demokr. i parlamentarnu zemlju. U Ist. Njemačkoj uspostavljen je jednopartijski sustav s nacionaliziranom industrijom i kolektivizacijom poljoprivrede. Već 1953. dolazi do protukomunist. i protusovj. demonstracija i ustanka u Ist. Njemačkoj koji su ugušeni intervencijom sovj. armije. God. 1954. Sovj. Savez dopustio je nominalnu nezavisnost i suverenitet Ist. Njemačke, a 1955. Zap. Njemačka postala je nezavisna zemlja i pravi član Sjevernoatlantskog pakta NATO-a. Iste god. Ist. Njemačka postala je jednom od zemalja utemeljiteljica Varšavskog pakta u koji su ulazile komunist. zemlje sred. i ist. Europe na čelu sa Sovj. Savezom. Već od 1952. Ist. Njemačka je, postavljanjem pograničnih oružanih jedinice cijelom dužinom granice, započela terit. izolaciju od Zap. Njemačke. Na tu su akciju istočnonjem. vlasti bile prisiljene zbog masovnog iseljavanja (o. 3 500 000 ljudi od 1945. do 1961), posebice visokostručnih kadrova, u Zap. Njemačku, što je izazvalo krizu u gospodarstvu Ist. Njemačke. Konrad Adenauer, kancelar i ministar vanj. poslova Zap. Njemačke u razdoblju 1949–63, težio je ujedinjenju dviju njem. država te je stoga odbijao priznati Ist. Njemačku. Kriza u odnosima dviju država os. se zaoštrila 1961. kada su istočnonjem. vlasti naredile izgradnju Berlinskog zida i fizički razdijelile zap. i ist. sektor grada. Tijekom 1960-ih dolazi do obnavljanja velikog broja, u II. svj. ratu uništenih, istočnonjem. gradova. God. 1967. Zap. Njemačka uspostavila je diplomatske odnose sa Sovj. Savezom na razini veleposlanstava. U vrijeme kancelara Willyja Brandta (1969–74) Zap. Njemačka potpisala je 1970. Moskovski i Varšavski ugovor o granicama i načelo polit. dogovora u rješavanju međudržavnih pitanja s Poljskom i Sovj. Savezom. God. 1972. Zap. i Ist. Njemačka potpisale su Temeljni ugovor o formalnim odnosima i suradnji. God. 1973. Zap. Njemačka i ostale zap. zemlje uspostavile su diplomatske odnose s Ist. Njemačkom. Tijekom 1980-ih odnosi dviju zemalja poboljšavaju se, a posebice nakon izbora M. Gorbačova za generalnog sekretara KP Sovj. Saveza. U mirnoj revoluciji potkraj 1989. istočnonjem. narod zbacio je komunist. vlast i izrazio težnju za ujedinjenjem sa Zap. Njemačkom. U razdoblju od 1989. do listopada 1990. iz Ist. u Zap. Njemačku preselilo se o. 700 000 ljudi. Uslijedile su diplomatske akcije u objema državama što je dovelo do konačnog nestanka Ist. Njemačke 2. X. 1990. te formalno-prav. ujedinjenja 3. X. 1990. prema čl. 23. Ustava Zap. Njemačke. Međudrž. ugovorima ujedinjena Njemačka uredila je odnose s Poljskom (1990), Sovj. Savezom (1990) i Čehoslovačkom (1992). Zahvaljujući velikim financ. investicijama iz zap. dijelova ujedinjene Njemačke uslijedio je gosp. oporavak i porast životnog standarda u istočnonjem. pokrajinama. Na problemima rješavanja velikih prav., gosp. i društv. problema u ist. pokrajinama kontinuirano rade sve njem. vlade od 1990. Od sred. 1990-ih osobita pozornost posvećuje se rješavanju porezne i birokratske problematike.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: