obala (lat. litus), u užem smislu, granična linija između kopna i mora, u širem pojas između najnižeg stanja oseke i granice do koje dopiru valovi, tj. granični pojas između mora i kopna. Granični prostor koji obuhvaća trodimenzionalni dio Zemljine kore, dio mora i najnižeg dijela atmosfere. Na kartama gotovo svih mjerila predočena je linijama koje razdvajaju kopno od mora. Na širinu obalnog pojasa utječu čimbenici kao oscilacije vodostaja i nagnutost kopnenog ruba iznad razine mora i ispod nje; najveća širina na niskim i ravnim obalama gdje su velike razlike plime i oseke. Obale nastaju ugl. abrazijom i akumulacijom; abrazijom se ruši i razgrađuje, akumulacijom se povećava i širi. Koji će proces prevladati ovisi o otpornosti obalne građe i položaju prema smjeru vjetrova ili o udaru valova. Pokreti u Zemljinoj kori utječu na podizanje i spuštanje obalne linije (transgresija i regresija). Spuštanjem Zemljine kore ili izdizanjem morske razine nastaju potopljene obale (rijasi, estuariji, fjordovi i dr.), a izdizanjem Zemljine kore izdignute obale. Mogu biti vulkanske, koraljne, složene. Prema stupnju raščlanjenosti kopna i razvedenosti obala, ističu se Sjev. Amerika, Europa i Azija. Obalni se pojas u novijem razdoblju naziva obalni okoliš. Obale su izložene procesu litoralizacije, velik je pritisak turista. One su i najgušće naseljeni prostori na Zemlji, tamo su se razvili najveći gradovi suvr. svijeta (New York, Los Angeles, Buenos Aires, Rotterdam, Hamburg, Calcutta, Mumbai /Bombay/, Singapur, Hong Kong, Sydney, Tokyo i dr.). Čovjek utječe na nastanak obala; isušivanjem plitkih dijelova mora i nasipavanjem plićaka nastaju antropogene obale (polderi u Nizozemskoj).