panegirik (grč.), govor ili tekst u nečiju počast i slavu. Javni, svečani govor u ant. Grčkoj, u kojem su se veličale vrline vladara, junački pothvati predaka i snaga naroda. Čuveni su bili u fragmentima sačuvani Gorgijini panegirici te Isokratov Panegirik (o. ←380). Rimljani su razvijali p. kao govor zahvalnosti, u kojem se uzdizalo i veličalo imperatore. P. caru Trajanu (Panegyricus Traiano dictus) Plinija ml. stoljećima je služio kao uzor. U vrijeme cara Augusta razvija se p. u stihovima, koji će biti cijenjen u sr. vijeku na zapadnoeur. dvorovima. Od XIX. st. ne cijeni se pretjerano. P. može imati i pogrdno značenje kao pretjerano hvaljenje koga, odn. pretjerano laskanje.