patricij (lat.) 1. U ant. Rimu, plemić po rođenju, pripadnik staleža punopravnih građana. 2. U kasnome Rim. Carstvu te u Biz. Carstvu, naslov najviših građ. i voj. magistrata; počasni naslov koji su biz. carevi podjeljivali stranim vladarima (npr. hrv. kralju Stjepanu Držislavu). 3. Naziv za pripadnika imućnih trg. ili posjedničkih obitelji u srednjovj. komunama. Patriciji su najčešće bili nosioci vlasti u grad. upravi.