permutacija (lat.) 1. mat Premještanje, mat. određeni poredak skupine objekata, tj. elemenata nekog skupa pri čemu je poredak pojedinih elemenata važan. Broj permutacija od n različitih elemenata (permutacije bez ponavljanja) jednak je P (n) = 123….n = n! (čitaj en faktorijela). Broj p. od triju elemenata iznosi 3! = 1•2•3 = 6. Npr. permutacije elemenata a, b, c su ove: abc, acb, bac, bca, cab, cba. Ako među n elemenata ima r jednakih, onda se govori o permutacijama s ponavljanjem i njihov broj iznosi Pr (n) = n!/r!. Ako među n elemenata ima još s jednakih, onda je Pr,s (n) = n!/r!s!. Tako se npr. od riječi čovjek može načiniti P (6) = 720 permutacija, a od riječi matematika P3,2,2 (10) = 37 800 permutacija. Pojam je bio poznat starim Indijcima, u eur. ga matematiku uvodi Tacquet (1566), ali se pojam ukorijenio tek nakon Jacoba Bernoullija. 2. lingv Zamjenjivanje mjesta riječi ili rečeničnih dijelova u rečenici, a da pritom ne dolazi do promjena u značenju. 3. glazb Promjene solmizacijskih slogova kod prelaženja melodije iz jednog heksakorda u drugi. Naziv primijenio Marchettus iz Padove (1317/18). 4. glazb U polifonoj glazbi tehnika naizmjeničnog pojavljivanja kontrapunktskih elemenata u pojedinim glasovima, što dovodi do primjene svih kombinacijskih mogućnosti tijekom stavka. U pravilnoj p. izmjene se provode prema strogo utvrđenom redoslijedu (permutacijske fuge J. S. Bacha), a u nepravilnoj kombinaciji nižu se slobodno (fuge s više tema). 5. glazb Mijenjanje poretka elemenata određenog niza, primjenjivano često u dodekafoniji (mogućnost 479 000 600 varijanti), čime se narušava izvorni oblik niza. U serijalnoj glazbi p. se primjenjuje na tonske visine, trajanje, jačinu, boje i artikulaciju.