političke stranke

političke stranke (partije), organizacije građana koje zastupaju određene materijalne, polit. i/ili idejne interese, a nastaju sa svrhom sudjelovanja u natjecanju za polit. vlast radi obavljanja javnih poslova. P. s. dio su civilnog društva i njihov prav. status blizak je dobrovoljnom udrugama, ali su njihove prava i obveze obično regulirane ustavom te općim i posebnim zakonima. Budući da izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva, p. s. su personifikacija polit. pluralizma interesa. Hrvatski izraz stranka rabi se u značenju zastupanja samo jedne od mnogih strana u društvu. Pojam stranke u moderno doba bitno je vezan uz pojam demokracije i polit. pluralizma (višestranačje), tj. postojanja više stranaka koje pod ravnopravnim uvjetima, izražavajući različite društv. interese, sudjeluju u natjecanju za polit. vlast. U starim teokracijama, gdje se vladar shvaća kao božanstvo ili zakoni dolaze od Boga, ne postoje stranke. Pojava stranaka jasnije se može uočiti tek u ant. Grčkoj u kojoj pitanje javnog interesa i drž. uređenja postaje javno pitanje. Rasprava o zakonima polisa u skupštinama građana osnovni je ambijent u kojem se najprije javljaju dvije oprečne polit. pozicije – demokratska, koja zastupa interese puka, te aristokratska, koja zastupa gledišta uglednih, najčešće veleposjedničkih obitelji. Takva se podjela u ant. Rimu već institucionalizira priznanjem institucije pučkoga tribuna s posebnim ovlastima. Ipak, u modernom smislu riječi, p. s. se razvijaju tek u XVIII. st. jačanjem uloge građanstva koje nastoji ograničiti moć suverena i plemstva, te zatim raslojavanjem polit. interesa samoga građanstva u kapitalizmu, napose jačanjem soc. pokreta i antagonizma između radništva i seljaštva na jednoj, te kapitalista i veleposjednika na drugoj strani. Stranačke podjele na toj osnovi nisu uvijek oštre, te se javljaju stranke koje izražavaju brojne i složene međuodnose između različitih društv. slojeva, ali i različitih društv. uvjerenja, u kojima veliku ulogu igraju i svjetonazorske, vjerske i druge idejne orijentacije. Bitno je da stranke izražavaju određene društv. opreke, te nude različite programe rješavanja društv. pitanja. Prve takve moderne stranke nastaju u Francuskoj sukobom između jakobinaca, koji zagovaraju interese revoluc. građanstva, te žirondinaca, koji nastoje očuvati stari režim; u Engleskoj su oprečne pozicije vigovaca i torijevca. Tada se (prema položaju u franc. skupštini) javljaju i nazivi koji su se održali do danas: za prve ljevica, a za druge desnica. Zaoštravanjem polit. sukoba između dvaju svj. ratova, te nemogućnošću umjerenih političara da održe demokr. vlast, napose u Italiji i Njemačkoj, iz desnice i dijela deklasiranih slojeva niču fašist. i nacist. stranke koje uvode diktaturu i progone polit. protivnike, ne samo komuniste, nego i demokrate. Također, komunist. stranke koje dolaze na vlast nakon II. svj. rata pod utjecajem boljševičkoga komunizma SSSR-a, suspendiraju demokr. institucije te uvode jednostranačke totalitarne režime. Naprotiv, u Zap. Europi jačanjem demokracije jačaju i centristička usmjerenja ljevice i desnice, te se uz konvergencije stranačkih programa javljaju i koalicije velikih nar. stranaka (npr. socijaldemokrata i demokršćana u Njemačkoj). Nakon pada komunizma poč. 1990-ih demokr. model višestranačja širi se i Ist. Europom te su danas stranke u cijeloj Europi, kao i u najvećem dijelu svijeta, temelj institucionaliziranih polit. odnosa u društvu, a njihovim natjecanjem na izborima ostvaruje se demokr. izbor programa i polit. volja građana. S obzirom na srodnost programa, stranke se udružuju u više ili manje koherentne međunarodne organizacije od kojih su najznačajnije grupacije lijevoga i desnoga centra, prve okupljene u Socijalističkoj internacionali i Stranci europskih socijalista (socijalisti, socijaldemokrati, laburisti i druge “radničke” stranke; od hrvatskih stranaka: SDP), te u Kršćanskodemokratskoj internacionali i Europskoj pučkoj stranci (demokršćani, narodnjaci i druge “pučke” stranke; od hrvatskih stranaka: HDZ, HSS); također, djeluje i Liberalna internacionala i Europska liberalna, demokratska i reformska stranka (od hrvatskih stranaka: HSLS, HNS), te manje važne ekstremnije stranke i ljevice (neokomunisti) i desnice (neofašisti). U Hrvatskoj se stranke razvijaju potkraj XIX. st. te, s obzirom na imovinski cenzus u biračkom pravu (do 1910. samo 2%, poslije 8% stanovnika), dugo izražavaju samo polit. orijentacije elite. Bez obzira na izborni cenzus, prva stranka s jakom nar. potporom, koja je izražavala i šire nac. interese, bila je → Narodna stranka, osn. 1841. koju su predvodili Lj. Gaj, I. Kukuljević, I. Mažuranić i dr. Od starijih stranaka, po svojem državotvornom programu, osobito je važna Stranka prava koju su 1861. osnovali E. Kvaternik i A. Starčević. Prva moderna stranka, koja je ujedno uživala i golemu potporu građana, bila je → Hrvatska seljačka stranka koju su 1904. osnovala braća Radić. Ta je stranka izražavala većinsko političko usmjerenje hrvatskoga naroda i u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Važan je i nastanak Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, utemeljene 1894. kao prve radničke stranke, koja se zatim podijelila na prorežimsko i na revolucionarno krilo (od 1919. tvori Komunističku partiju Jugoslavije). Godine 1937. osniva se na inicijativu J. Broza Komunistička partija Hrvatske, koja će odigrati ključnu ulogu tijekom II. svjetskoga rata (→ ZAVNOH), te djelujući u sklopu → Saveza komunista Jugoslavije do 1990. ostati jedina dopuštena stranka jednostranačkoga političkog sustava u Jugoslaviji i Hrvatskoj. U tom razdoblju neke od stranaka (HSS, republikanci i dr.) politički djeluju samo u emigraciji, a u zemlji se progone pojedinci koji s njima održavaju bilo kakvu vezu. Godine 1989. dolazi da vala osnivanja novih demokratskih stranaka među kojima su najznačajnije → Hrvatska socijalno-liberalna stranka (osnovana 20. V.) i → Hrvatska demokratska zajednica (osnovana 17. VI.), dok se SKH reformirao u → Socijaldemokratsku partiju Hrvatske; od 1990-ih te stranke, uz obnovljenu → Hrvatsku seljačku stranku i → Hrvatsku stranku prava, čine glavninu stranačkih grupacija u Hrvatskoj. Pod vodstvom dr. F. Tuđmana, ujedno i predsjednika države, te poslije (dr. I. Sanader, J. Kosor), HDZ je obnašao vlast od 1990. do 1999. te od 2004. do 2011, dok SDP predvodi vladajuću koaliciju od 2000. do 2004. i od 2011.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: