politika (grč.), polit. umijeće, polit. vještina; djelatnost i vještina upravljanja društvom u najširem smislu. Umijeće i način vladanja državom, polit. zajednicom (regijom, lokalnom zajednicom, gradom itd.) ili institucijom odn. sustavom institucija kojima se ostvaruje javno dobro, odn. dobrobit cijele zajednice. Način upravljanja djelatnošću nekog posebnog područja – društv., drž., gosp., kult. i drugog života (npr. komunalna p., monetarna p., kulturna p. itd.). Ponašanje i način odnošenja države, institucije i poduzeća u široj zajednici (npr. kooperativna p., hegemonistička p., izolacionistička p. itd.). Zastupanje interesa neke države, nacije, društv. sloja, udruge, grupacije (hrvatska p., seljačka p., sindikalna p. itd.). U demokr. društvima, djelatnost koja teži pridobivanju podrške za neki program radi osvajanja ili zadržavanja vlasti na izborima. Pojam politike izveden je iz grč. riječi polis, naziva za ant. grad državu, u kojoj se zajednici, kao zajednici građana, odvijao i njihov polit. život. Za p. je bitno odvajanje privatnoga od javnoga. Javni poslovi, temeljni (ustav) i drugi zakoni, interesi zajednice, predmet su javnog razmatranja, dok je priv. sfera prepuštena slobodi pojedinca unutar društv., vjerskih i drugih normi koje reguliraju njegov život, ponašanje i odnose u užoj zajednici, npr. obitelji, te nisu predmet javnog razmatranja. Podređivanjem društva vjerskim zakonima i samoj Crkvi u sr. vijeku, polit. se život ograničava ponajprije na odnose u vladajućem sloju, tj. na odnose između crkv. i svjetovnih vladara, te potonjih s njihovim podanicima. Novovjekovnim razvitkom građanstva obnavlja se značenje p. kao globalne sfere javnog života; njezin okvir više nije grad, nego država kao najšira polit. zajednica, a način organizacije vlasti u državi, kao i sami drž. poslovi, reguliraju se zakonima koje donose sami građani putem polit. predstavništva (→ parlamentarizam) i → političkih stranaka.