programna glazba, glazba s izvanglazb. sadržajem (iz legendi, književnosti, povijesti, prir. pojava i sl.). Na sadržaj uvijek upućuje naslov skladbe. Programnost se može izraziti tzv. tonskim slikanjem, oponašanjem zvukova iz prirode i života (cvrkut ptica, žubor potoka, hujanje vjetra, daleka grmljavina) ili izražavanjem raspoloženja izazvanog i doživljenog životnim pojavama. Premda ni u toj vrsti programnosti nije moguće izbjeći elemente tonskog slikanja, oni su ovdje samo sredstvo za dočaravanje raspoloženja. Primjere p. g. poznaje već ant. Grčka, ima ih u sr. vijeku, os. od XVI. do u XVIII. st., pa i u djelima predstavnika bečke klasike i sve do danas. Stvaralački oblici i primjena izražajnih sredstava odgovaraju vremenu pojedinog djela, svaka je stilska epoha dala karakteristični pečat glazbi.