Revolucija 1848–1849.

Revolucija 1848–1849, bitka 24. veljače kraj Place Royala u Parizu
Revolucija 1848–1849., naziv kojim su obuhvaćeni društveni i nacionalni pokreti i nemiri u više europskih zemalja u kojima su različite društvene i nacionalne skupine postavljale zahtjeve za političkim, društvenim i gospodarskim promjenama. Prvi nemiri započeli su u siječnju 1848. u Palermu na Siciliji, a u veljači iste godine izbila je revolucija u Parizu. Nositelji revolucije u pojedinim europskim zemljama nisu uvijek pripadali jednom društvenom sloju, dolazili su iz svih društvenih slojeva: građani, sitni obrtnici i trgovci, nezaposleni radnici i seljaci, čak i plemići, pa su i revolucionarni zahtjevi ovisili o pripadnosti pojedinoj skupini i stoga sadržavali i socijalističke, i protukapitalističke, i protufeudalne elemente. Jedan od neposrednih preduvjeta izbijanju revolucije diljem Europe bila je agrarna kriza u razdoblju od 1845. do 1847. te nestabilni gospodarski sustavi u razvijenim europskim državama koji su vodili do financijskih kriza i bankrota. Značajan čimbenik u revolucionarnim kretanjima 1848–49. bili su i snažni nacionalni pokreti i zahtjevi koji su se počeli razvijati od početka XIX. stoljeća u pojedinim višenacionalnim europskim zemljama. U Francuskoj su društvene napetosti započele u srpnju 1847. kada je vlada F. Guizota odbila zahtjeve za proširenjem prava glasa, a vrhunac su dostigle 22. II. 1848. nakon što je ponovno odbijen isti zahtjev. Tada su radikalniji dijelovi pariškoga pučanstva započeli s podizanjem barikada i uličnim sukobima s policijom. Dana 23. II. Guizotova je vlada podnijela ostavku, ali su 24. II. ulični sukobi još više ojačali pa je kralj Luj Filip istoga dana abdicirao. Već sljedeći dan proglašena je Druga republika i uvedeno opće biračko pravo. Budući da su niži društveni slojevi zahtijevali od vlade A. Lamartinea daljnje reforme, koje ovaj nije bio spreman izvršiti, u svibnju su otpočeli novi nemiri. Dana 23. VI. izbila je nova revolucija koju su sljedeći dan ugušile postrojbe generala L. E. Cavaignaca. Ideje revolucije u Francuskoj vrlo su se brzo proširile u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pojedinim njemačkim kneževinama, Pruskoj i dijelovima Italije. Posebice je na širenje revolucija u ovim zemljama utjecalo izbijanje ustanka u Beču 13–14. III. 1848. koje je rezultiralo smjenjivanjem habsburškoga ministra vanjskih poslova C. L. Metternicha (13. III. 1848), a nakon čega je u Monarhiji objavljen nov ustav i uvedene su građanske slobode te ukinuta cenzura. Revolucionarna kretanja u Italiji i radikalizacija revolucije 1848. (ubojstvo premijera nove liberalne vlade, proglašenje republike) dovela je do papina poziva Francuskoj, Španjolskoj, Napulju i Habsburškoj Monarhiji da povedu vojnu intervenciju. U lipnju 1849. francuske postrojbe ušle su u Rim. Posljednje uporište revolucije u Italiji – Venecija – pacificirano je u srpnju 1849. U Berlinu se revolucija proširila iz Rajnske oblasti, a započela je sukobima između radništva, studenata i građanstva s kraljevom vojskom u Berlinu. Kralj Fridrik III. bio je prisiljen imenovati novu liberalnu vladu i obećati nov ustav. Nakon toga u Beču i Berlinu bila su sazvana zasjedanja parlamenata koji su vijećali o budućim ustavima i liberalizaciji društva. Na zasjedanju parlamenta u Frankfurtu na Majni, koji je započeo s radom 18. V. 1848. i u kojem su bili zastupljeni predstavnici saveza njemačkih kneževina, prevladavalo je nacionalno pitanje. Problem ujedinjenja njemačke nacije u jedinstvenu državu planiran je i kao ujedinjenje s Austrijom, ali je ono bilo nerealno zbog položaja Austrije u sastavu Habsburške Monarhije. Budući da parlament nije donio nijednu odluku vezanu uz poboljšanje materijalnoga položaja siromašnih društvenih slojeva, 18–19. IX. 1848. u Frankfurtu je izbio nov ustanak koji je ugušila pruska vojska. Nakon slamanja ustanka u Berlinu u prosincu 1848, u njemačkim zemljama više nije došlo do jačih revolucionarnih gibanja. U Habsburškoj Monarhiji revolucionarna su gibanja zahvatila, uz sjeverne talijanske pokrajine, Austriju, Ugarsku, Češku, Slovačku, Transilvaniju, i Hrvatsku, a njihovo osnovno obilježje u tim zemljama bili su, uz zahtjeve za društvenim promjenama i liberalizacijom društva, snažni nacionalni zahtjevi pojedinih naroda, kao na primjer Čeha, Mađara, Hrvata, Srba u Vojvodini i drugih. Upravo zbog neriješenih međunacionalnih odnosa, revoluciju u Monarhiji nerijetko su obilježavali međunacionalni sukobi i ratovi koje je vješto, u cilju gušenja revolucije, iskoristila središnja vlast u Beču. Tamo su se od proljeća do jeseni 1848. zbivanja kretala od revolucionarnih do kontrarevolucionarnih, pa je carska obitelj u svibnju pobjegla iz Beča da bi se vratila u kolovozu, kada se činilo da su konzervativne snage uspostavile red u gradu. Položaj konzervativnih snaga znatno je ojačan kada je podmaršal Alfred Windischgrätz 17. VI. 1848. ugušio revoluciju u Pragu. Nemiri u Beču obuzdani su 31. X. kada je vojska zauzela grad i poubijala radikalne vođe revolucije. U Ugarskoj su revolucionarna gibanja započela u ožujku 1848, a kada je vlada u Beču zatražila rusku vojnu intervenciju, revolucija je ugušena u kolovozu 1849. potpunim porazom mađarskih snaga.
Hrvatska. Kao i u većem dijelu Monarhije, i u Hrvatskoj je 1848. obilježena revolucionarnim gibanjima u kojima su istaknuti nacionalni, socijalni i politički zahtjevi. Hrvatski zahtjevi u velikoj su mjeri bili uvjetovani postavljanjem mađarskih nacionalnih zahtjeva, posebice prijedloga ustavnoga zakona Ugarskoga sabora kojim se zahtijevalo centraliziranje Ugarske s mađarskim kao službenim jezikom, a u kojoj bi Slavonija postala sastavnim dijelom Ugarske, dok bi Hrvatska imala pokrajinsku autonomiju. Dana 17. III. 1848. Hrvatski odbor u Beču postavio je zahtjev za sazivanjem Hrvatskoga sabora, sjedinjenje hrvatskih zemalja i njihovu veću povezanost s austrijskim nasljednim zemljama. Istoga dana u Zagrebu, kako bi nadomjestili rad Sabora, predstavnici Narodne stranke sazvali su Narodnu skupštinu. Na hrvatske zahtjeve kralj Ferdinand I. odgovorio je imenovanjem pukovnika Josipa Jelačića Bužimskoga za hrvatskoga bana (23. III.), a 25. III. velika Narodna skupština u Zagrebu usvojila je Zahtijevanja naroda – program od 30 točaka u kojem su zatražene građansko-liberalne reforme (opće pravo glasa, sloboda tiska, govora i vjeroispovijesti), ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu državnu cjelinu, samostalnu hrvatsku vladu, ravnopravnost svih naroda u Ugarskoj i očuvanje Habsburške Monarhije, uvođenje hrvatskoga jezika u školstvo i upravu na svim razinama, utemeljenje sveučilišta i dr. Zahtijevanja su 31. III. bila predana kralju. Dana 8. IV. Jelačić je postao podmaršal i vrhovni zapovjednik u takozvanoj civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji te Vojnoj krajini, a 9. IV. položio je bansku prisegu pred kraljem. Istodobno je odbio sudjelovati u zatvaranju Ugarskoga sabora u Požunu, kada su potvrđeni ustavni zakoni da bi 19. IV. prekinuo državno-pravne odnose s Ugarskom. Banskim pismom od 25. IV. Jelačić je ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj i odredio da će se odnosi s Ugarskom obnoviti prema odredbama Hrvatskoga sabora. Kao odgovor na to ugarska je vlada uspjela ishoditi kraljev pristanak za podvrgavanje Jelačića i Vojne krajine ugarskom palatinu i vladi. Kada je 8. V. započeo rad Banske konferencije (poslije Bansko vijeće), koja je izradila saborski izborni zakon temeljen na građanskoj jednakosti, ugarski palatin postavio je Jelačiću ultimatum da poništi proglas o prekidu veza s ugarskom vladom, a 13. V. čak mu je oduzeo bansku čast i imenovao generala J. Hrabovszkoga kao kraljeva povjerenika za civilnu i vojnu Hrvatsku. Unatoč tome, od 5. VI. do 9. VII. zasjedao je prvi izabrani, nestaleški, Hrvatski sabor, koji je kao zakonodavno tijelo trebao obuhvatiti područja Banske Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, Dalmacije, Rijeke i Međimurja. Premda je na mađarski zahtjev kralj potvrdio oduzimanje banske časti Jelačiću (10. VI.), Sabor mu je dana 29. VI. predao neograničenu vlast. Na zasjedanju Sabora dana 6. VII. zatraženo je i sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom. Opredijelivši se za austroslavizam, saborski zastupnici zatražili su da Hrvatska sa slovenskim zemljama i dijelom južne Ugarske (Vojvodina) bude jedna od federalnih jedinica Monarhije. Dana 9. VII. objavljen je Manifest naroda hrvatsko slavonskoga koji je sastavio Ivan Mažuranić, a u kojem se europskoj javnosti objašnjava politika austroslavizma. Uz zahtjev za neovisnošću Hrvatske od Kraljevine Ugarske unutar Habsburške Monarhije, iznesen je povijesni pregled mađarsko-hrvatskih odnosa uz isticanje hrvatskoga prirodnog i povijesnog prava na samostalnost. Tijekom srpnja i kolovoza daljnje su zaoštreni odnosi s Ugarskom, a 31. VIII. hrvatska vojska ušla je u Rijeku. Kralj je zatim poništio sve odluke Ugarskoga sabora i 4. IX. vratio Jelačiću bansku čast i ovlasti. Dana 7. IX., nakon neuspješnih pregovora s Mađarima, Jelačić je izjavio rat ugarskom ministarstvu i 11. IX. vojnim putem pripojio Međimurje. Krenuvši prema Budimu, Jelačićeve postrojbe sukobile su se s ugarskima kraj Pákozda, ali je bitka završila bez pobjednika. Nakon bijega carske obitelji iz Beča, Jelačić je napustio mađarsko bojište kako bi pomogao Windischgrätzu u slamanju bečke revolucije, a 3. X. imenovan je kraljevskim komesarom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj. U bitki kraj Schwechata (30. X.) Jelačićeva je vojska pobijedila mađarsku koja je došla u pomoć bečkim revolucionarima u Beču. Nakon što je Jelačić imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije te vrhovnim zapovjednikom Vojne krajine, pod vlašću hrvatskoga bana nakon dugo vremena istodobno su objedinjene Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Međimurje i Vojna krajina. Dana 5. I. 1849, nakon pobjede nad Mađarima, Jelačić i Windischgrätz ušli su sa svojim vojskama u Budimpeštu, a mađarska je revolucija napokon ugušena nakon ruske intervencije 13. VIII. 1849. mađarskim porazom kraj Világosa. Početkom 1849. započeo je raditi Veliki saborski odbor u Zagrebu, koji je do travnja izradio zakonske osnove o administrativnom, političkom i vojnom ustroju Hrvatske te o odnosu prema Austriji. No revolucionarni zahtjevi hrvatskog, ali i svih ostalih naroda u Monarhiji, dokinuti su 7. III. 1849. kada je kralj Franjo Josip proglasio oktroirani ustav za cijelu Monarhiju. Taj je ustav negirao gotovo sve demokratske tekovine revolucionarnih zbivanja iz 1848, osim ukidanja feudalnih odnosa i državnih tijela nužnih za funkcioniranje uprave i sudstva. Habsburška Monarhija opet je postala savez država s vlastitim zakonodavnim tijelima i vrlo ograničenom autonomijom.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: