rog
rog, limeno puhačko glazbalo uske čunjaste cijevi duljine 2–5 m, višestruko kružno savijene i na kraju proširene u široku ljevkastu zvučnicu. U uski početak cijevi utaknut je ljevkasto oblikovni usnik. Ton se proizvodi titranjem zračnog stupa u cijevi, a na titranje ga pobuđuje treperenje sviračevih usnica prenošeno u cijev kroz usnik pritisnut na usnice. Rogovi se pojavljuju u pretpovijesna vremena, tijekom tisućljeća pravljeni su od životinjskih rogova. Do sred. drugog desetljeća XIX. st. r. je bio tzv. prirodno glazbalo, tj. na njemu su bili izvodljivi samo tonovi alikvotnog (prirodnog) niza, pa je služio pretežno u harmonijske svrhe. U kromatsko glazbalo pretvoren je tek izumom mehanizma s ventilima (patentiran 1815). Nakon određenih poboljšanja r. je zauzeo istaknuto mjesto među orkestralnim, komornim i solističkim glazbalima. Danas se rogovi proizvode u više veličina i udezbi, najčešće u F i B. Zvuk je sonoran, pun i mekan, raznim se postupcima (prigušavanje rukom ili posebnim umecima) može izražajno preinačivati, dinamički nijansirati, tonove izvoditi kao otvorene ili zatvorene, što omogućuje vrlo široku primjenu u glazbi sviju vrsta. U suvr. simfonijskim orkestrima obično su četiri roga. Tonski opseg roga obuhvaća oko četiri i pol oktave, a ventilni rog u F tako pokriva u tonskom sustavu područje od 1H do f2. Skladbe za r. pisali su i mnogi skladatelji, među ostalima A. Vivaldi, J. Haydn, W. A. Mozart, C. M. Weber, P. Hindemith.