satira

satira (od latinskoga: lanx satura mješavina), općenito, umjetničko djelo koje ismijava poroke, slabosti i mane pojedinaca i društva; često ima politički značaj. Satire nastaju iz poganskih svetkovina, pojedini oblici očuvani su i u pokladnim običajima. Kao književni rod javlja se još kod Aristofana, a u već posve modernom kritičko-polemičkom obliku satire razvijaju rimski pisci Gaj Lucilije, Horacije, Juvenal, Apulej (Zlatni magarac), te napose Petronije Arbiter, čije djelo Satirycon, ne samo po naslovu, do danas ostaje zaštitni znak ovoga književnog roda; → menipska satira. U renesansi su najznačajnija satirička djela Pohvala ludosti Erazma Roterdamskog te Rabelaisov romansirani kompendij opće gluposti Pantagruel i Gargantua. Satiričnu pozadinu ima i Cervantesov Don Quijote, djelo koje, međutim, svojim književnim zamahom izmiče svakom jednostranom definiranju. U starijoj hrvatskoj književnosti satirički postupak primjenjuju M. Držić, M. Vetranović i dr., a M. Relković na podlozi svojega Satira nastoji ostvariti i edukativne ciljeve. Od velikih hrvatskih pisaca satiričke elemente sadrže i djela A. G. Matoša i M. Krleže, kao i većina djela S. Kolara.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: